Prvo prolazite kružne pokrete oko srca jedno drugom. Kao da se radi o nekom neprocenjivom umjetničkom djelu. Obazrivo, tiho i pomalo pobožno. Sa velikim poštovanjem i zazorom.
Onda ti kružni pokreti prerastu u korake. Zajedno pješačite, upisujete vašu ljubav u mapu ulice, naselja, grada. Poslije se koraci popnu u trolejbuse, tramvaje i autobuse. Vozite se držeći se za ruke, obavezno gledajući kroz prozor, a krišom i jedno u drugo.
Odredišta vožnji uvijek su u tim pogledima, a ne u zamišljenoj stanici.
Porastete do automobila, prvih prenoćišta u drugim gradovima, do vozova i aviona. Putujete po sebi i oko sebe, ali uvijek jedno oko drugog.
Ta velika putovanja uvijek počinju iznad mape, u glavama, pa se šire na internet pretraživanja, na rezervacije, čekiranja, prijavljivanja i odjavljivanja. Štampate vaučere, karte, čekate u redovima, čekate pred vratima hotelske sobe (dok jedno ne pronađe ključ koji je, eto sad bio tu, ali kao da je u zemlju propao).
Volite se u posteljinama koje mirišu na velike praonice, u kupatilima sa velikim ogledalima i staklenim lavaboima. Volite se na metro stajalištima, u parkovima i predvorjima dvoraca. Šapućete besmislice u muzejima. Ne slušate vodiča, samo svoje prste slušate.
Lutate istim bulevarom deset minuta dok ne dođete do hostela. Dunav je nekako veći i namršteniji u Beču nego u Zemunu, ali mu se ipak smješite kad prelazite preko mosta.
Sve je (zapravo) drugačije tamo gdje odete, osim vas. Onda sve postaje isto – zbog vas. Zbog prstiju koji se sretnu u činiji za kikiriki. Zbog pjene od piva na gornjoj usni. Zbog prah šećera na donjoj. Zbog kafe koju pijete iz kartonskih čaša. Zbog poljubaca na brodovima. Zbog sunca na golim leđima. Zbog pjeska između prstiju na nekim dalekim plažama. Zbog talasa koji poklope u plićaku – kao što vas glupa svađa poklapa. (Bezrazložno je i smiješno kad se sa strane gleda, al’ se ti ipak daviš.)
Kad putuješ s onim kog voliš – to je kao lekcija iz geografije u kojoj se objašnjava kretanje planeta. Vrtite se vi oko tog Sunca, da – ali se prije svega vrtite jedno oko drugog, i sami oko sebe. To je ona upisana putanja oko srca s početka, kad oprezno treperiš od ljubavi, zbog ljubavi. Kad misliš: ovo je stvarno, ovo ne bi trebalo da boli.
I ako je stvarno, onda stvarno ne boli. Jer zaista možeš da putuješ – samo sa onim kog voliš. Sve ostalo su kosturi tih putovanja. Ekskurzije na kojima zaboraviš da se slikaš.
Kad putuješ s onim kog voliš, fotoaparat ti ne treba. Slike se utisnu u dušu. Da tu vječno ostanu.
Autorica: Srbijanka Stanković (blacksheep.rs)
