Odrasla sam na selu. Najljepši mogući način da odrasteš kad si dijete prosvjetnih radnika. Učiš da voliš knjige, da vidis dalje i od nosa, a imaš priliku da naučiš cijeniti rad onih koji žive od poljoprivrede i stočarstva.
Piše: Zineta Mutapčić
No, kako sam rasla, u meni se sve više rađalo pitanje kako je to živjeti u velikom gradu? Kako je imati nadohvat ruke šetališta, kina, koncerte, utakmice? S obzirom da nismo imali auto, tata nas nije mogao voziti pa samo ponekad kad bih otišla za vikend strini i amidži u Gradačac (da, to je baš veliki grad 
) osjetila bih barem malo te čari.
Rat je uradio svoje. Majka je umrla (vjerujem da je stres koji je doživljala te 4 godine ipak uradio svoje) u bolnici u Tuzli i odjednom se želja za, barem, Tuzlom i studiranjem tamo ugasila. Iako me je oduvijek nasmijavalo što je moj rahmetli Brat za TE koje se nalaze na ulazu u Tuzlu, govorio da su to tornada, ipak sivilo kojim su boje zgrada odisale i pomisao da je taj grad uzeo život moje Majke (tako sam ja to doživljavala), su prevagnule da je zaobiđem i izaberem Brčko.
U međuvremenu smo se preselili u Gradačac i neke gradske stvari sad su bile nadomak ruke. Kažem neke, jer nije to bilo ono što sam ja željela iskusiti. Igrom slučajnosti dobila sam posao u Sarajevu i preselila se tamo. Hej, pa ja živim u glavnom gradu. To je već bilo nešto. Na početku sam se osjećala kao da glumim u nekom flimu, tako sam na početku doživljavala svoj život. Djevojka iz provincije dolazi da iskusi život o kojem je sanjala.
Petkom sam sama išla u kino, subotom u Skenderiju na košarku, fitness svaki radni dan po povratku s posla. Bilo je to kao neki san. Malo pomalo sam upoznavala ljude, družila se, moj Brat je došao da živi sa mnom i tad je počeo pravi život koji nema puno veze sa snovima. Neki strahovi koji su stanovali u meni su se počeli obistinjavati i dešavati se neke ružne stvari (drugi put o tome), danas ih zovem izazovima koji su me naučili da budem ovo što jesam pošto do dolaska u Sarajevo nisam imala nikakvu odgovornost i obavezu osim da učim i naučim neke obaveze koje domaćica ima. Bilo je tu i dobrih derneka, druženja, prijateljstava koja i danas traju, učenja. Spoznala sam Zakon privlačnosti i otkrila da mogu popraviti svoj život, te radila na tome.
Pomislila sam kako nikad neću otići iz Sarajeva i zvala ga svojim gradom. To sam i rekla svom sadašnjem mužu kad je došao zbog mene tu… Ipak, zasnovali smo porodicu, dosla je beba, a iznenadna Bratova smrt je nekako navukla sjenku sivila i na, do tada, voljeni grad. Počela sam osjećati da me zidovi guše, da ja tu ne pripadam i da ne želim da moje dijete odrasta u velikom gradu i propusti ljepotu života u malom mjestu.
Na kraju, uvijek može odabrati da studira, radi i živi tu ako bude želio. Kako sam i dalje praktikovala Zakon privlačnosti, prilika da se vratim u Srebrenik, grad u kojem sam završila srednju školu i odakle je moj muž, iskrsnula je čim smo donijeli odluku da radimo na povratku.
Da život piše čudne priče, uvjeravam se svaki dan. Posao sam dobila u gradu koji je uzeo moju Majku i bilo je pitanje da li opet pustiti da neka ružna sjećanja prolaze kroz moje misli i počnem provoditi po cijeli dan u tom sivilu kako sam ga doživljavala. S obzirom da nastojim pripadati grupi ljudi koji u svemu nastoje vidjeti dobro i pridavati važnost samo lijepim stvarima, odlučila sam se radovati mogućnosti da moje dijete odrasta slobodno i gle čuda, i ja sam pronašla svoj unutrašnji mir. Kao da sam dobila priliku da ponovo procvjetam.
Ipak korijeni koji su pušteni u provinciji su čvrsti i ne trunu tako lako. Dobila sam priliku da polako ispunjavam kojekakve male željice koje su se u Sarajevu bile izgubile, a činile su dio mene oduvijek. Ono što sam također zaključila jeste da sve ono o čemu razmišljaš i pridaješ važnost se ostvaruje, bilo ono dobro ili loše. Saznala sam da se život koji živiš iz snova lako može pretvoriti u noćnu moru. Saznala sam da ono što je nekad boljelo i ostavljalo rane na duši zapravo može biti i lijek ako ga takvim prihvatimo, jer bježanjem zaista ništa ne postižemo. Zavjesa nas privremeno pokrije ali šarafi koji drže karnišlu vremenom popuste, a zavjesa padne.
