Baš me zanima imate li vi stalno osjećaj da nešto kod sebe trebate ispraviti? Da ste dobri, ali kad bi bar mogli biti još bolji i ispraviti neku svoju upornu osobinu?
Vjerujem da većina nas nosi taj osjećaj u svijesti ili u podsvijesti. Da bismo trebali biti manje emotivni, više emotivni, kreativniji, prizemniji… Možda bismo trebali više brinuti o drugima ili možda manje brinuti o drugima… Što je vaš nastavak rečenice: “Da sam barem malo više…”
Bolja osoba
Savršena osoba koja je u potpunom balansu (i kojoj su svi energetski centri protočni), zaista bi trebala biti u ravnoteži u svim aspektima svog života. No takvi su izuzetno rijetki – svatko od nas ima svoje “blokade” i izazove i svjesni smo u čemu smo dobri, a što nam “zapinje”.
Lijepo je i zanimljivo raditi na mijenjanju sebe u bolju osobu i taj proces može biti uzbudljiv začin kroz čitav naš život, no ono što je zapravo kontraproduktivno je ako hodamo svijetom noseći uvjerenje imam grešku i trebam je ispraviti. Tada isijavamo nesigurnost, tada se bojimo da će drugi otkriti da smo “nesavršeni”, tada smo grubi i netolerantni prema sebi.
Osvijestite činite li to sebi! Važno je!
Prati me oduvijek
Nedavno smo na Skype susretu moje međunarodne prijateljice i ja razgovarale o “neuzemljenosti” i neke od njih su ispričale kako im je to veliki problem koji se stalno trude ispraviti. Ja sam im na to iznijela svoje viđenje istog tog problema.
Naime, “neuzemljenost” me prati otkad znam za sebe. I često mi komplicira život. Sirotu mamu sam u školskim danima izluđivala svojim “boravljenjem u oblacima” i zaboravljanjem raznih stvari u školi – jednom bih ostavila papuče, drugi put izgubila kapu, a jednom sam čak ostavila školsku torbu negdje na putu iz škole kući.
Tek sam puno, puno kasnije doznala da se to zove “neuzemljenost”, odnosno prisutnost u vlastitim mislima, umjesto u stvarnosti koja je oko tebe. Ali meni je uvijek bilo sjajno u tim mislima! Uvijek sam nešto smišljala i kombinirala i bila kreativna na mnogim poljima. Moj vlastiti svijet bio mi je puno zanimljiviji od torbi, kapa i papuča.
Tako je i danas pa si pomažem na razne načine – recimo velikim natpisom “Uzmi mobitel!” na izlaznim vratima kuće.
No, ono što je važno u ovoj priči je da sam se prestala živcirati oko te svoje osobine. Prihvatila sam da sam takva i da je to u redu. Puno životnih aspekata zapravo zahtjeva moju uzemljenost i prisutnost, pogotovo vođenje vlastite tvrtke, radionica i savjetovanja. No, onaj dio malih zaboravnosti uvijek je i dalje prisutan u meni, poput udomaćenog kućnog ljubimca.
Sve je u redu
I kao takvog sam ga prihvatila. I ne mislim da sam zbog toga “pogrešna”. Mislim da je sve u redu. Nema se nikakvog smisla oko toga uzrujavati, jer postoji velika mogućnost da se to ionako neće nikada promijeniti. Moj tata ima već preko 80 godina i čitav život je “neuzemljen” na taj isti takav način (jednom je recimo došao po brata u školu, umjesto da ga odvede u školu), a svejedno je bio usješan poslovni čovjek. A i moja najdraža učiteljica Sonia Choquette ima slične izazove i uopće ih ne skriva (pogledajte njezin najnoviji video o anđelima na Facebooku).
Veliko je olakšanje kad prihvatiš sebe takvog kakav jesi, kad si blag prema sebi, kad ne trebaš ništa skrivati! I da znaš da možeš biti sretan i uspješan baš sada, točno ovakav kakav jesi! (a ne jednog dana kad se promijeniš)
I zato si recite:
- Svaka osobina je za nešto loša, a za nešto dobra, pa je tako i s onim što doživljavam kao svoje mane. Sigurno imaju dobru stranu!
- Vrijeme i energiju koju trošim na “ispravljanje” sebe, radije ću trošiti na nešto veselije i zabavnije.
- Kakva god da jesam, dovoljno sam dobra da bih bila sretna i uspješna. Samo si trebam to dopustiti.
- Mijenjat ću sebe samo na načine koji su mi zanimljivi i uzbudljivi!
