U našoj državi brak predstavlja instituciju za propadanje ličnosti. Najčešće.
Piše: Mirela Šabanović
Kod nas se brak posmatra kao pad s litice, kad ideš i dođeš do ivice, neko ti nešto lijepo kaže i ti tako zanesen, kreneš naprijed i padneš u ambis. Ono kao kad padaš u snu i nikad da padneš.
Mnogo se materijalnog utroši u brak, a sve ostalo se dozira na kašičicu.
Voli mahala, voli familija da zaviri u tvoj intimni život, da brine o tvom potomstvu i biološkom satu, voli da te zagleda i ako potomstvo nije došlo po njima u predviđenom roku, e onda si gotov. Onda počinju najstrašnije prognoze.
Kunu se u Boga, a vjeruju da je čovjek uzrok neimanja djece. A, ako nemaš djece, onda te žale, kao da si rahmetlija, samo što ti i tabut ne spreme.
Najčešće u braku moraš da propadneš, što ono kažu, k'o taraba. U braku čovjek ne treba da ulaže u sebe, obrazovanje, vjeru, izgled.
Ne.
Jer, najviše se vole oni koji stvarno iz nekog razloga “propadnu”, jer su oni neiscrpna tema uz neku mahalsku kafu. Diraju ljudi u dušu bespotrebnim pitanjima, neku ranu ne puštaju da zaraste, neku radost pokusavaju da slome.
A, ljubav? Da li se zaljubljenost prekine poslije prve bračne svađe? Da li se poštovanje samo traži, ali se ne daje? Zašto se neki brakovi slome prije nego li se gostima slegnu utisci sa vjenčanja? Da li borba za egzistenciju tjera da se ljudi udaljavaju?
Brak nije samo skupo vjenčanje i slike sa bračnog putovanja, nije velika kuća, niti skup namještaj.
Brak je kad si bolestan, da ti doda lijek i napravi čaj, da ti pomogne da ustaneš ako ne možeš da hodaš, da čuva tvoje najskrivenije tajne, da ti bude vjetar u leđa, da pružiš ruku pomirenja poslije svađe, da poštuješ želje, da ne udišeš sav zrak i pustiš onog drugog da bude svoj kad ima potrebu.
Ne dozvoli da budeš još jedna taraba na livadi, koja je pala pod udarom jakog vjetra …
