Park, scena 1: Djevojčica od možda godinu i po, nespretno se kreće, cucla u ustima, jedva ustaje kada padne. Majke, oca, bake… nigdje. Dijete kreće ka ulici. Neke dvije ženice sjede na udaljenoj klupi. Okrenute leđima! Istrčavaju nepoznati ljudi i hvataju tuđe dijete da ne izađe na ulicu.
Park, scena 2: Velik i visok tobogan, djece manje, veće, razne, i gužva na penjanju ali ne spušta se niko. Razlog – nekoliko dječaka se dosjetilo da blokira tunel i izmišlja ne znam koje uslove da bi neko prošao. Djeca plaču, neki ne umiju da se vrate, a roditelji čuče pred tunelom iz koga niko ne izlazi. Ali oni roditelji koji se čekaju, mirno piju svoje kafe, ne vide i ne čuju.
Park, scena 3: Dječak je ušao u autić-vozalicu, ubacio žeton i započeo vožnju. Tu prilazi nešto stariji dečak i ovaj manji mu, uz odobravanje majke, govori da želi sam da se vozi. Potpuno legitimno, dijete je platilo svoju vožnju. Veliki dječak ne mari. Ulazi, udara po volanu i lupa nogama. Mlađe dijete kreće da plače i želi da izađe. Dijete izlazi, plače, to traje, ali roditelj koji treba da se pojavi, ne pojavljuje se.
Park, scena 4: Mama kaže da se kreće kući. Djevojčica od 3-4 godine traži svoju loptu, i vidi da je drži druga, jako mala devojčica. Prilazi joj i traži svoju loptu. Djeca imaju pravo da uzmu svoje stvari nazad kada god požele. Dijete se mršti i grli loptu. Majka pogledom traži nekoga ko čuva ovo dijete, uvjerena da roditelji to gledaju i već su se uputili da loptu vrate. Nema nikoga. Djevojčica ponovo pokuša da uzme svoju loptu, malecka je još jače steže i počinje da plače. Mama ne zna kud će, žuri da krene, a odrasle osobe da joj se obrati nema.
Park, scena 5: Redovna u svakom parku. Dijete na ljuljašci, dok drugo protrčava tu ispred, iza, u dometu ljuljaške. Kažeš mu – pazi, udarićeš se… ono se na tren uplaši, i kako je djeci pažnja kratkog daha, ponovo se nađe tu negdje. Nema roditelja da ga skloni. I tako gledaš kako će tvrda ljuljaška u zamahu ne-smijem-ni-da-pomislim-koliko-jezivo da razbije glavu drugom djetetu.
Pa vas pitam, roditelji – treba li ja da sklanjam vaše dijete kada staje u red ispred mog? Treba li ja da otimam iz ruku vašem djetetu kada neće mome da vrati igračku? Treba li ja da intervenišem nad vašim djetetom kada udara moje? Treba li ja da izvlačim vaše dijete iz autića da bi moje dijete moglo da završi svoju vožnju? Treba li da gledam kako se vaše dijete povrijeđuje jer se moje zabavlja onako kako je i predviđeno da se zabavlja?
Ne treba. Vi to treba da radite. I ako moje dijete ima neki problem sa vašim, ja treba vama da se obratim. Kako da vam se obratim kada vas nema? Jasno je da svakome može da se desi trenutak nepažnje, čak i kad ste tik uz dijete. Ali park je mjesto gdje ste doveli svoje dijete da se igra, dijete koje je malo, koje ne zna za opasnosti i koje nije odgovorno za svoje postupke. Također nije odgovorno što testira hoće li mu proći neki postupak, ono tako stiče uvid u norme ponašanja koje su u društvu prihvatljive. Vi ste odgovorni. I to nije u suprotnosti sa principom da djecu treba učiti da sami rešavaju međusobne konflikte i izbore se za sebe.
Dakle, treba ih učiti tome. Što znači da će u tom procesu nekada uspjeti to da riješe a nekada ne. Zato je na vama roditeljima da budete tu negdje, puštate djecu da se igraju, komuniciraju, nadmudruju, odmjeravaju snage, bore se za svoje mjesto, sve do tačke gdje oni dalje ne umiju ili ne žele. Tada je na vama je da se, zajedno sa drugima roditeljima, uključite kao osoba odgovorna za svoje dijete. Da se u njegovo ime izvinite, ili pobunite, uzmete mu tuđu igračku, da ga pomjerite ili vratite na njegovo mjesto u redu.
Vaspitavanje je posao 24 sata. A park je mesto gdje djeca mogu mnogo da nauče o riješavanju konflikata. Mjesto sa mnogo izazova. Mjesto gde sreću djecu koja su im poznata i nisu, starija su ili mlađa, (ne)vaspitana slično ili potpuno drugačije. I zato to nije mesto vaše zabave, već djetetove. Ako ste vješti da ga prije svega pazite a usput proćaskate sa društvom, odlično. Ali nikako obrnuto.
Helena K.
