Koliko puta vam se desi da vas svijet ne razumije, da vi ne razumijete svijet i na kraju ne razumijete sami sebe? To je svakodnevica ljudi s Aspergerovim sindromom. Želio sam da saznam kako oni vide svijet, želio sam da ih stavim u kontekst. U ovom prvom sam djelimično uspio, a od drugog sam odustao već prilikom prvog susreta s Vukom.
“To je Sunđer Bob Kockalone u Američkoj revoluciji. On se s Patrikom i Lignjoslavom bori protiv Planktonove britanske vojske“, objašnjava mi Vuk (11) svoj crtež.
On zna kada je ta revolucija bila i ko je pobiedio. Ne samo da zna to, zna i ko su bili američki predsjednici, koji po redu, kada su došli na vlast. Zna i detalje iz njihovog života, jer obožava historiju. Kasnije mi je pokazao i periku koju je Džordž Vašington nosio kada je ratovao. Periku je sam napravio, jer voli i zna da pravi kostime, a za prethodnu Noć vještica je cijelu kuću natrpao ukrasima, koje je sam pravio. S historije smo se lako prešaltali na globus i geografiju.
“Da li nikada nisi čuo za ostrvo Zanzibar?“, pita me Vuk, a takvim pitanjem počinje razgovor na svaku temu.
Njegov tata Milan Prodanović mi objašnjava da s obzirom na to da Vukova interesovanja kako nastaju tako lako i nestaju, takva ideja ne bi bila baš izvodljiva. Za osobe s Aspergerom je specifično i to da teško uspostavljaju dijalog, jer pričaju samo o stvarima koje ih interesuju. Još jedna od teškoća je i to što su oni vrlo direktni i suviše iskreni za svijet koji je naviknut na laži.
Oni su savršeni radnici i u stanju su da satima ne dignu glavu dok ne završe zadatak. Međutim, brojne kompanije nisu spremne da ih zaposle, jer vide samo njihove loše strane.
“Kada završe srednju školu onda nastaje mrak. Dok imate malo slatko dijete to je jedna priča, a kada ono postane čovjek onda njegovo ponašanje ne bude baš prihvaćeno u akademskim institucijama”, kaže Vesna Dražeta, mama devetnaestogodišnjeg Dušana.
Dušan bi volio da studira veterinu ili turizam, a sjajan je i u radu s djecom. On je grupi mališana čitao priče i radio s njima u “Logopedilištu”. Pored toga glumi i piše pjesme, a prilično brzo kuca na srpskom i engleskom. Vesna sumnja u to da će Dušanu u Srbiji iko dati posao. Sumnja i da bi mu diploma fakulteta u tome pomogla, pa umjesto o nastavku obrazovanja razmišlja o osposobljavanju Dušana za samostalan život.
Problemi naravno ne počinju tek kada dijete upiše školu, ali se dešava da djeca s Aspergerom završe redovno obrazovanje, a da niko ne primijeti da imaju poremećaj. Okolina tu djecu vidi kao čudnu ili razmaženu, pa im ne pruža adekvatnu pomoć i podršku.
Podrška izostaje i za roditelje, koji dijagnozu svoje djece uglavnom saznaju sami pred računarom na kome rade test kako bi utvrdili da li postoji mogućnost da njihovo dijete ima ovaj sindrom. Kad odu kod ljekara, ne mogu ni da dobiju dijagnozu, nego se to podvodi pod jedan opštiji pojam u kojem su brojni neurorazvojni poremećaji.
Najveći strah ovih roditelja je da će umrijeti prije svoje djece, koja će onda završiti u mentalnim institucijama, bez adekvatne pomoći. Zato je nužno napraviti centar namijenjen ovim ljudima u kojima će oni moći da se druže, rade i žive.
“To ne treba da bude neki geto iza Avale, nego da ti ljudi budu tu. Da tamo mogu da odlaze da rade, a ako je potrebno i da žive”, kaže Dražeta.
Takva rješenja možemo potražiti u okolnim zemljama, samo je pitanje da li želimo da ove ljude maknemo s margine, jer oni na njoj nisu svojom krivicom. Oni ovom društvu mogu mnogo da pruže, samo moramo da im pomognemo. Moramo da pričamo s njima, da im dajemo šanse i mogućnosti, jer njihova fokusiranost je toliko jaka da mogu da riješe mnoge stvari.
Izvor: Noizz.rs
