Tvoja poruka u inboxu.
Mrzim ovaj dio. Mrzim ovaj dio kada znam da bih trebala izbrisati svaku tvoju poruku bez gledanja. Mrzim ovaj dio kada sam slaba i postanem sve ono što me majka učila da ne smijem biti. Znam da bih jednostavno trebala ugasiti mobitel i nastaviti živjeti. Znam da te, nakon toliko vremena, ne bih smjela još uvijek željeti.
Ne bih te smjela željeti. No, evo me, izgubljene glave jer mi se prokleti mobitel oglasio, a sve u meni znalo je da si to ti. Svaki put kada se javiš, baciš me u mrak. U očaj. Sve ono od čega sam bježala i čemu se ne bih smjela vratiti.
Govorim si: “Ne vraćaj se.” Želiš me samo kada me ne možeš imati. Ja sam tvoja rezerva. Neko za koga pretpostavljaš da će uvijek biti tu, čekati te. Ako plan A ne uspije, ja ću biti tu. Čekat će te tvoja „za svaki slučaj“ djevojka.
Nisam rođena da budem ta, znaš? Voljeli su me. Zbog mene su činili nemoguće. Podsjećam samu sebe na to. Podsjećam se da su me mnogi muškarci htjeli i ne samo kao utjehu. Sjećam se onih koji su okretali živote naopačke radi mene.
I onda se javiš ti i ja ponovo pomislim da za nas ima prilike. Javiš se i ja ugledam tračak nade. Vidim malenu iskru i uvjerim samu sebe da će ista izazvati vatru među nama. No istini ne možemo pobjeći.
Ti me nikada nećeš htjeti. Ne onako kako želim. Cijelu mene. Sve dok ne nestanem. Sve dok ne umirim svoje boli, sve dok ne prestanem željeti nešto što mi ti nisi sposoban dati.
