U životu svake žene i karijeri svake frizerke desi se taj trenutak – velika promjena koja počinje rečenicom: Šišaj me na kratko!
Ne znam što smo toliko glupe, ali računam da se tako patnja prenosi na onaj nebolni dio. Kosa trpi, ali nas makaze ne bole kao raskid. Ili otkaz. Ili višak kilograma. Ili nezagrljaj. Ili godinama pažljivo sklapana rutina.
Autodestrukcija i ja smo se družile u srednjoj školi. Mnogo. Skoro da se nismo odvajale. Ona mi je tutnula makaze u ruke i stavila ispred ogledala poslije jednog telefonskog razgovora.
– Ma kakva ljubav, ba? To su smislili pjesnici i slabići!
– Pa ja sam pjesnikinja!
– Pa ti onda vjeruj. Ja u ljubav ne vjerujem! Ljubav ne postoji.
– Kako ne vjeruješ? U koju ljubav?
– U svaku ljubav.
– A u moju?
– Šušti nešto veza. Šta si rekla?
– Pitam, a u moju ljubav je l’ vjeruješ?
– Ne čujem te…
– Kažem, moja ljubav postoji.
– Tu, tu, tu…
Onda sam se ošišala. Na kratko. Skoro da su mi se vidjele ušne resice. I imala sam šiške. A meni šiške ne stoje lijepo. Bar ne one home-made-stavila-sam-šerpicu-na-glavu-i-skratila. Onda sam plakala. Jer svaka žena plače poslije šišanja. Na glas ili u sebi. Ali svaki put odbolujemo kosu.
I glupo je, ali prvo plačemo zbog kose u lavabou ili na podu frizerskog salona. Na trenutak se zaboravi razlog šišanja. A onda se sjetimo i zašto smo se ošišale – tad počinje prava kuknjava. Ili što bi pjesnici i slabići rekli: patnja.
Uglavnom. Nije trebalo. Jer sa kosom ne siječemo ništa. Prave promjene se dešavaju u nama. U glavi, ne na glavi.
Nekoliko mjeseci kasnije rekao je.
– Namjerno sam ti to rekao. I spustio slušalicu. Ne znam. Nerviralo me je što me toliko voliš. Nisam znao kako može neko nekog toliko da voli, eto.
– Je l’ to znači da vjeruješ u ljubav?
– U tvoju da. I nemoj više da se šišaš. Lijepo ti stoji ta duga kosa.
Autorica: Srbijanka Stanković
