Budi svoj, baš te briga što pričaju, moraš sačuvati sebe, nemoj se prodati i predati. To će vam reći svaki prijatelj danas.
Kad stisnu rate talijanskih ili austrijskih ili ruskih gulikoža, kad izgubiš posao, kad shvatiš da te on ili ona varaju, kad do tebe dođe da ti se dijete drogira, kad ti u bolnici s lažnim suosjećanjem kažu da nemaš još puno, kad si na rubu i ne vidiš novi dan.
Znam, lako meni pričat, teško tebi izdržati, znam. U tom ti jadu prijatelji kažu da ostaneš jak i svoj, da ne popustiš tiranima, ne klekneš pred nepravdu, ne posrneš pred ovrhom. Pa kako da sve to izdržim?
Sjedni. Skuhaj čaj, otvori prozor i pusti pjesmu. Neku ljubavnu. Ne brini neću ti reći da potražiš crnu kroniku i uvjeriš se da je drugima još i teže. Muzika te može izvući, pjesma će barem malo pomoći. Ali i ti moraš pjevati. I ako nemaš previše sluha, moraš pjevati. Kako pjesma ide dalje, tako će teret na srcu biti sve slabiji. Vjeruj mi.
Znam da možda zvuči neuvjerljivo i jadno, znam da su te novi kapitalisti, dobrim dijelom stranački lopovi, uvjerili da ne možeš i da otpor niti borba nemaju smisla. Jer, njih je više, umreženi su, jači, kontroliraju procese i službe, smiju ti se u facu, pred kamerama glume da brinu za čovjeka.
Tvoja misija sigurno nije dopustiti da te hrabri policajci iznose iz stana koji nisi uspio otplatiti, tvoja misija nije da pobaciš zato što te idiot ostavio, tvoja misija nije umrijeti bez da si ostavio ili ostavila trag. Zato fino ustani i dugo pjevaj pjesme koje ti tjeraju suze na oči.
Isplači očaj, slanim suzama isperi nemoć, ovu noć posveti izlasku iz mraka. Sjeti se mame i tate, sjeti se braće i sestara, sjeti se odlazaka na misu, sjeti se praznika i obiteljskih slavlja, sjeti se, brate ili sestro, što su sve tvoji roditelji morali proći da te uspiju othraniti.
I ne zaboravi šta mi je u velikoj životnoj krizi rekao hagioterapeut: „Znaš, samo je Bog htio baš tebe, samo on.“ Roditelji su htjeli dijete, a on baš tebe. Ovakvog uplakanog, očajnog, ovako jadnu i posrnulu, ovako nikakvu. Baš tebe. To ne smiješ zaboraviti.
Pa reci mi sada, brate i sestro, smiješ li ti sada, zbog svojih roditelja, svih koji te vole i za tebe brinu, samo sjesti i reći da su jači od tebe. Ma ko, novi kapitalisti, lopovi, lihvari, ucjenjivači, bogohulne nakaze? Jači od tebe i svega što u sebi nosiš? Jači od tebe pune nade i ufanja, jači od tebe pune ljubavi i vjere da samo dobro može uspjeti?
A gdje je je onaj mali koji je za ocem trčkarao po prašnjavom putu? Gdje je curica koja je s mamom od četvrtka pripremala najljepšu haljinu za nedjelju? Gdje su? Tu, u tebi, samo si ih zaboravio, samo si ih zapustio, ne daš im van, sramiš ih se, kao što se i Boga svog ponekad sramiš. Nije Bog u modi, to je nešto zaostalo i konzervativno? Ma, da. Kaže tko? Stranačke amebe, korporativni trolovi, bezlični uhljebi, sluge bez srca i djetinjstva, hobiti koji će se dati za 100 eura, ljudi bez duhovnosti i morala, netalentirani klonovi. Tko ti to kaže, brate i sestro?
Da, sutra je ponedjeljak, zvat će te oličenja zla da vratiš, zvat će neke rođačke agencije koje su, na rubu zakona zadužene da te iscjede. Neka zovu. Daj im broj onog dečka ili curice. Neka zovu njih. Jer, neće im se javiti. Obveza se ispuniti mora, ali ćete, dragi okupatori, malo pričekati, ublažiti uvjete, popustiti s rokovima, dati nam da budemo ljudi, a ne vaše sluge. I ne, nismo nitko i ništa, nismo članovi stranaka, nismo dužnosnici, nismo poznati koje kumice prepoznaju na placu. Ali ćete popustiti i dati ljudima minimum dostojanstva. Morate.
A ti, sestro i brate, vrati vjeru i hrabrost. Nisi sam. Nikada više. Budi svoj. Kad te djeca jednog dana budu pitala kako si živio, reci: „Ma lako, kad je bilo najgore pjevao sam o ljubavi.“
Izvor: atma.hr
