Taman sam mislila sam da sam zidove oko sebe visoko podigla, odlučila da nikome ne dam da mi zatitra srce, no, on je na prvo ‘Dobro veče’ svaki zid srušio do temelja.
Piše: Belma Krajišnik
Od te prve rečenice i pogleda koji me je u razbio na paramparčad, često ga sanjam. Koračamo zajedno po mojim snovima, maštarimo o istim stvarima, gazimo nepoznatim stazama.
Zajedno.
Sve mi odiše nekim čudnim šmekom, osjećam da sam u nekom čudnom zanosu s glavom u oblacima i da, pomalo, ne smijem sve sagledati pravim očima.
Prosto, jer, kažu: misli o njemu trebaju da mi budu pod ključem. Ma, molim?
Kad osjetiš svaki uzdah, svaki treptaj, pogled, korak, osjetiš da koračate istim mislima, kako može biti zabranjeno?
„Ko si ti?“, upitala sam ga te večeri, uz veliki, istinski upitnik iznad glave.
„Baš te briga ko sam. Tu sam, nije li to najvažnije?“, rekao mi je i uz zadovoljni osmijeh stavio ruku na moj obraz, čini mi se, želeći da ta ruka dugo miluje moje obraze, glavu, ruke, sve.
Nastavio je pričati dok su mi kroz glavu odzvanjale te njegove riječi, sklapala sam si simpatičnu, izazovnu i privlačnu priču, ne želeći da noć ikad prođe. Na trenutke sam poželjela pobjeći od tog osjećaja, sakriti se od riječi koje su me polako, ali sigurno, gutale.
Ali, nisam se dala. Pred njim sam bila hladna, nezainteresovana, odbijala sam sebi priznati da me obara s nogu. Stišala sam dah, prethodna sjećanja, čežnju, sve daljine, stišala sam poglede, otkucaje srca.
„Dobro je“, pomislila sam, „ne primjećuje da bih mu se bacila u zagrljaj“.
A, njegov pogled mi je mnogo govorio. Govorio mi je čežnju, preplitanje misli, neodoljivost, slabost, iskustvo, želju. Govorio mi je da je svjestan da glumatam. A, govorila mi je i moja tvrdoglavost da treba da se pustim.
Teturala sam se po osjećaju, zalazila u najdublje pore, prevrtala si svaki osjećaj u srcu, brojala otkucaje srca. Pogledala sam ga, možda po prvi put te večeri, ravno u oči. Vidjela sam tamo cijeli život, misao, želju, iskru, vječnog romantika i iskrenog čovjeka.
Čekaj, čekaj. Ja tebi čitam iz pogleda? Molim?
Tog trenutka, kao da me nešto iz njega zgrabilo, a sljedeće što sam vidjela u onom oku je kao da tamo trebam još dugo da pripadam.
Zajebi ponos, dođi, zagrli me, nek’ sve ide dovraga.
