Svakoga dana, prosječan čovjek provede u prosjeku 8 sati na poslu i otprilike toliko spavajući. Preostali kusur života dođe kao očajnički pokušaj da se stigne živjeti onako kako bismo to htjeli. Uzevši u obzir nepredvidive okolnosti, šta je to što ustvari ostane? Potreba. Za nekim da popuni tih nekih sat dva vremena koje imamo. A tu ne želimo dodatne frustracije, loše okolnosti i promjene. Hoćemo sve i hoćemo odmah. Zato nam laki odnosi i neobavezne varijante daju ono što nam prijeko treba. Slobodu da se ne javimo, ne mislimo i ne očekujemo, jer naprosto i ne moramo.
Za ljubav treba vremena, ali istinski posvećenog i provedenog sa onim koga voliš, uz pretpostavku da i on tebe voli. Ljubav ne ide tek tako usput, kao dobar frajer u klubu, koji ti prilazi petkom, jer tada su noći duže, a subota dalja. Nedeljom se i takvi pozdravljaju i vraćaju svojim kućama i obavezama koje ih u ponedeljak čekaju. A ljubav ne čeka raspored, ona traži mesto i utorkom. A onda srijeda i četvrtak nekako sami logično dođu.
Biramo seks, jer smo u sistemu posao-kuća-posao shvatili da život i nema baš mnogo smisla. Dinamika je ujednačena i suština svakoga dana, čak i da radiš najbolji posao iz snova je u tome da si 8 sati zatvoren na radnom mjestu, a gotovo jednako prespavaš. Trećina dana je ipak nešto što sebično poželimo proživeti punim plućima. A ljubav nekada i otežano diše. Treba je priključiti na aparate. A vama u suštini treba samo zgodan doktor, bez namjere da cijela priča i sutra traje.
Ipak, ostaje u vazduhu pitanje šta sutra?
Dvije trećine dana ostanu kao puka neizbežnost života koji i nije tako sjajan, ali se on ogleda u nadi. Iščekivanju i radosti zbog nekoga ko nas čeka da tu jednu trećinu podijelimo. Ali ona nije cijela, ako je dijelimo, zato nam draže bude rasparčano davati djeliće svog vremena nekada, nekome. U zamjenu za jednake sitnice njega.
Čovjek je biće satkano od potreba. Daje, ali najviše traži i treba. Osim kiseonika i hrane i ljubav. Nekad se ona pak zamijeni za dobre kompenzacije njenih dijelova. Budimo realni svi smo nekada bili u toj fazi kada nemamo mnogo strpljenja, volje, a naročito želje da nekoga trpimo u kompletu. Naravno, ni sami nismo idilični ljudi za poželjeti, ali upravo zato ljudi se lišavaju ljubavi. Zato što je prokleto naporna. Zahtjevna. Traži od nas suštinu našeg bića. A to i ne dajemo tako lako. Tijelo ionako jeste samo to. Tijelo koje se uzajamno troši.
Ljubav te ponižava, ali i podržava.
Proždire i ispunjava.
Nasmjehuje i rasplakuje.
Ali traje.
Seks je samo seks.
Ali tih nekoliko minuta koliko traje je ponekad sve što možemo izdvojiti.
Autorica: Sara Velaga
