Pitanje koje sebi mnogi roditelji postavljaju…
Djeca nas toliko mijenjaju iz dana u dan. Toga smo svjesni tek kada čujemo da netko priča o tome kakav je pa čujemo sebe kako govorimo da smo i mi nekada bili takvi ali smo se promijenili.
Nismo ni svjesni da nas je promijenilo dijete koje je iz dana u dan tražilo više pažnje no što smo mi bili spremni dati, više ljubavi no što smo mislili da možemo pružiti, više tolerancije i strpljenja no što smo ikada imali.
Dječja ljubav je ušla na tiha vrata i s vremenom napravila lavinu u nama. Lavinu emocija, osjećaja, lavinu strpljenja pa čak i mira ili nemira. I sve je to išlo prirodno jer je bilo iz dana u dan, postepeno.
Dijete ne traži od nas da se promijenimo preko noći.
Dijete se budi svake noći nekoliko puta i iako smo mislili da mi to nećemo moći, izdržimo mjesece bez kontinuiranog sna. Čak ni ne zamjeramo. To je ljubav.
Mislili smo da ne volimo šetnje sve dok s malenim nismo krenuli u svakodnevne šetnje ili vožnje biciklom.
Mislili smo da nemamo strpljenja nekoga učiti i podučavati sve dok se nismo našli da svaki dan odgovaramo na tisuću pitanja o različitim temama i područjima koje nas kao ne zanimaju.
Mislili smo da naše dijete neće izlaziti i lumpati po cijele noći, koristiti opijate. Drugi da, naše zlato ne. Sve dok nam naše zlato nije reklo da je sve to isprobalo i redovno izlazi do ranojutarnjih sati. Preživjeli smo i to.
Mislili smo da naše zlato sigurno neće patiti u ljubavi sve dok nismo tetošili i plakali sa zlatom te vidali rane.
Mislili smo da nikada nećemo dozvoliti da naš budući zet ili snaha spavaju pod istim krovom ili ne daj bože u našem bračnom krevetu sve dok nam se jednom nije to dogodilo i preživjeli smo, riješili smo se starih uvjerenja.
Mislili smo da će naše zlato izabrati neko „normalno“ zanimanje ili po uzoru na nas krenuti našim stopama, a kad ono jednog dana saznaš za neke poslove za koje nisi ni znao da se njima zarađuje i preživljava ili dapače, čak dobro živi.
I tako, mic po mic, naše zlato raste i mijenja naš način razmišljanja. Naša uvjerenja zastarijevaju i stvaramo neka nova. Postajemo oslobođeni konzervativnog načina razmišljanja i jednog lijepog dana shvatimo da je naše zlato preodgojilo nas, a mi smo živjeli u uvjerenju da mi odgajamo dijete.
To je odnos koje je i te kako uzajaman. Iako toga nismo svjesni, dijete nas mijenja jednako kao i mi dijete, ako ne i s više utjecaja na nas nego li mi na dijete.
To je odgovor na pitanje zašto ste dobili dijete. Zato da postanete širi u načinu razmišljanja, da se riješite balasta koji bi vukli cijeli život, da se prisjetite sebe u mlađim danima i vidite sebe u nekim dječjim ponašanjima. Sve je to način osvještavanja. Sve je to životna škola koja i nije tako naporna kada sve ide polako, iz dana u dan…sve dok jednog dana ne shvatiš da si zahvalan što je tvoj, što ga imaš i što je tu.
