Ovih dana se na portalima pojavila anketa s pitanjem da li Josip Broz Tito može pobijediti na izborima u BiH 2018. godine. Nisam htjela da gledam rezultate ankete, jer me poražava činjenica da i drugim važnim životnim temama pristupamo s jednakom ozbiljnošću ili realnošću. Osim toga, neki dan smo se do suza zabavljali kad smo pronašli moj spomenar i leksikon iz osmog razreda gdje su moji drugovi, te ‘81 godine na pitanje: „Koga najviše na svijetu voliš?“, odgovarali sa: „Mamu, tatu i Tita“, a neki samo i jedino Tita. Najviše pažnje je privukao odgovor: „Sebe“, a paradoksalno je da je to odgovorio naš drug Izudin, koji je poginuo već u maju 92, ali koja ironija, čak u saobraćajnoj nesreći nevezano za rat. To da smo najviše na svijetu voljeli Tita izazvalo je bezbroj pitanja.
„Mama, zašto ste toliko voljeli Tita i kako je moguće nekoga voljeti više nego mamu i tatu?“
Bilo je moguće i to baš ovako:
Mi smo bile osmi razred i u našem naselju Pašabunar nalaze se famozne garaže, na čijim krovovima se bezbroj djece igralo, odraslo, a mnogi su se, direktno s tih garaža poudali i poženili. Tabirile smo o simpatijama na krovu garaža u pravcu naše zgrade, a pošto je to izdignuti plato, jasno smo mogle vidjeti šta se dešava u stanovima na prvom spratu i prizemlju naše zgrade. Zavjese na prozorima Amininog stana su bile razmaknute i mi smo vidjele kako njena mama posluje po kuhinji i istovremeno baca oko na televizor, budno prateći dešavanja. Odjednom Aminina mama je ispustila krik, pa još jedan, pa treći životinjski krik čupajući kosu i na kraju pala na pod. Mi smo u šoku gledale taj prizor sa udaljenosti od pet, šest metara, vazdušne linije. Ja sam smatrala da je najstrašnije što može da se desi nekome je da mu umre majka. „Sigurno su joj javili da joj je umrla majka!“, velim ja. Amra je uspaničeno gledala: „Gdje je Amina, da se njoj nešto nije desilo?“ U tom se Aminina mama digla na koljena i u takvom klečećem položaju, počela da diže ruke ka nebu, da ih potom snažno tresne o pod i ostane u tom položaju par sekundi. Pri tom je užasno vikala, rikala kao lavica, čupala kosu i govorila: „Nee, neeeeee, pa zaštoooo?“
Taj identičan prizor, samo masovan, smo vidjeli kada su Sjevernokoreanci isparaćali Velikog vođu, ili Dragog vođu, pa čineći iste pokrete kao Aminina mama, masovno naricali i sumanuto udarali rukama o pod.
Skamenjene Amra, Olja i ja gledale smo šta se dešava i zašto niko od komšija ne priskače u pomoć. No u tom trenu je, s dostojanstvom velikog glumačkog barda, izašao iz haustora komšija Vaso i rekao: „U kuću djeco, umro je Drug Tito!“
Pod dejstvom šoka, mi smo utrčale u svoje stanove, u sebi sam se pripremala da tješim moju mamu, za koju sam očekivala da na sličan način čupa kosu i već sam vidjela kako joj, od siline busanja u prsa, otpadaju dugmad s kućne haljine, kakve je sebi šila u svim bojama i dezenima.
Međutim, prizor koji sam zatekla, bio je potpuno drugačiji. Mama je nonšalantno peglala, a tata gledao TV, kao da se ništa ne dešava. Ja sam pomislila da oni sigurno ne znaju kakva se tragedija desila, dok vlada takva mirnoća i nadasve normalno ponašanje. Vidjevši unezvijerenu mene, mama je ostavila peglanje, lagano me privukla pored sebe, a tata je rekao: „Sine, u životu je vrlo važno biti realan i prihvatati činjenice. Tito je isuviše star i bolestan i morao je da umre. To je normalno, a ti si dijete i ne treba da misliš puno o tome!“
Ovo je bilo posljednje što je moja djetinja duša, moja, kasnije će se pokazati, rudarska duša, mogla da podnese. Jer ja sam smatrala da je najstrašnije u životu da ti umre majka, al’ da ti umre Tito, e na to nisam bila spremna.
Na ovo su se nadovezala svakodnevna dalja razočarenja, a odnosila su se na pompu oko prihvatanja činjenice da je Tito umro. Činilo mi se da svu svačiji roditelji to dostojanstvenije prihvatili. Neke komšije su odmah obukle uniforme i otišle u štabove.
„Tata, otkud njima uniforme, pa oni nisu vojna lica?“
„Oni su rezervni vojni oficiri, sine!“
„A ti???“
„Pa ja nisam!“
„Ti znači nigdje nećeš otići, nećeš držati govor, nećeš biti u nekom kriznom štabu?“
„Ma ne, šta ću tamo, ma pusti dijete“, ovo je čak s osmijehom rekao moj tata! I taj dan sam mrzila tatu jer nije rezervni oficir.
Cijelo popodne i sutradan tišinu su prekidale suze i jecaji, mnogih komšinica, ali ne i moje mame. „Zašto ti ne plačeš?“, pitah mamu.
„Ma što da plačem drago dijete, pa nije mi majka umrla, pa da plačem. Ma dosta je živio, budi realna, 88, hej znaš li ti koliko je to, pa svakome dođe kraj!“
Ironija slučaja je htjela da moja mama ne zaplaka ni za kim, jer ona ode prije svih.
I tako sam tih dana mrzila svoje roditelje i nekako ih se stidjela. Nekako ih smatrala neuspješnim, jer svi koji su bili bitni, ili se makar takvima samo zvali, otišli su u neke štabove i zbili neke redove, samo su moji nastavili da žive kao da se ništa, ali baš ništa ne dešava. Mama je vezla goblen, tata je pratio vijesti. Sutradan se život uspostavio na način da su se u svim firmama i školama otvorile knjige žalosti, osmišljavale posljednje poruke Drugu Titu, te organizovale počasne straže pored Titove slike s crnim florom.
Teta Ljerka, aktvna opšinska službenica, ona je hitro otišla u „Komitet“ i ostala tamo tri dana i noći, pa je Jaca potajno okupljala društvo u stanu, pod izgovorom da ne smije ostati sama. A za to vrijeme moja mama pegla i veze!!! Teta Najla je takođe radila u opštini i zbog toga bila važna. Ona se tih dana dotjerivala kao da ide na proslavu Dana rudara, od glave do pete, jer je ona u opštini držala počasnu stražu, i to ispred stare opštine na trgu.
Amra i ja smo sjedile u njihovom stanu, kad je upala teta Najla, popodne oko pet, sva slomljena, sjela na trosjed, njene gotivne dnevne sobe, ljutito pokušavala da odbaci pripijene sandale s visokom potpeticom i nekako jedva iz njih izvukla natečene noge, od kojih se prsti dugo nisu mogli da odvoje jedan od drugog. I u toj paradnoj odjeći se teta Najla bacila na trosjed, digla noge na jastuke i rekla: „E da je bio još jednom moj red, ne bih izdržala. Ja više u počasnu stražu ne idem. Djeco, nemojte da ovo ko čuje, al’ nek drži stražu ko god hoće, od mene ova dva dana dosta, otpale mi noge, a i ove sandale me ubiše!“
Ja sam gledala u čudu i tako u tom momentu zamrzila i teta Najlu.
Potiho sam sebi govorila da je to možda bolje, da nije samo do mojih, no ipak, moja dječija duša nije mogla da prihvati još jedno razočarenje. Junakinja našeg haustora, ona koja radi u opštini, koja u samom centru zbivanja stoji kao stijena, uparađena kao novogodišnja jelka i dostojanstveno tužna, pokazuje ljudske slabosti i priznaje da je bole noge i žuljaju sandale? Zar ti u takvom trenutku pada na pamet sandala? Zar osjećaš svoje noge i smatraš sebe, bijednog crva, dostojnim bilo kakvog drugog bola, osim bola za našim jedinim herojem, za našim ocem i majkom i svim što imamo i nemamo?
Pa to je bilo razočarenje u ljudski rod, hajd’ što su moji takvi, al’ zar i Amrini? Pa s kim ja to živim? Ja jednostavno nisam mogla da shvatim da ovozemljaska realnost ovladava ljudima u takvim trenucima. Pa kako su joj uopšte sandale padale na pamet? Zar nije lebdjela na krilima slave, jer ona stoji i drži počasnu stražu, pored Titove slike i knjige žalosti? I gdje su sad te knjige žalosti, koje su potpisala sva djeca, iz svih razreda svih škola, svi moji rudari, ljekari, pekari, PRovci, koji tada nisu ni postojali?
Desetak godina kasnije na sahrani moje majke sam mislila isto. Naime, moja mama je umrla takođe u vrijeme toplotnog talasa. Neki čudni Luciferi zaigravali su se tad oko naših glava i topili moju, tada već etabliranu rudarsku dušu. U tim situacijama se čula toliko izoštre da čovjek primjećuje trivijalne sitnice koje inače nikada ne bi primijetio u normalnim okolnostima. Nekoliko žena mi je prišlo i reklo: „Jedva sam došla, al morala sam radi Danke, a pretoplo mi je!“ Mnogi su se hladili lepezama, stavljali bijele kape i majice na glave, čekajući ne bi li Danku dostojanstveno sahranili, a da pri tom i sami ne postradaju. Nekoliko ljudi mi je kasnije reklo: „Izvini, nisam mogao doći zbog vrućine?“
Kakve vrućine, kakve paklene vrućine, majku vam preživjelu? Jer ja sam taj dan mrzila sve, moju baku, tetke, komšinice, tetu Najlu i sve druge, koji su prosto bili živi. Mrzila sam i Tita koji je doživio 88, a mama samo 58, pa shvatih da je predosjećala da nije njeno da dugovječne žali. Ili još gore, poneko mi je rekao: „Izvini što nisam došao, imao sam drugih obaveza!!“ OBAVEZA? Pa zar taj dan, kad je umrla moja majka, nije stao svijet i nisu prestale obaveze, zar nije ukinut TV program i stao makar jedan kotao termoelektrane? A neko je prosto imao neku običnu ljudsku obavezu! Nikada kasnije nisam nikome rekla da nisam mogla doći nekom njegovom na sahranu, prosto, ili dođem, ili ćutim. Svako objašnjenje samo je nova vatrena strijela u srce, jer ko sam ja da svoj glupi razlog poistovijetim s njihovim bolom. Ko je osjetio zna.
No, da se vratim na Tita. I ne znajući za ovo, rekao je moj Saša jednom: „Nikome ne mogu opisati koliko sam mrzio svoje roditelje kad mi nisu dozvolili da na Titovu sahranu idem pješke!“ Njemu sedamnaestogodišnjaku! A ja sam novo razočarenje doživjela kada su moji roditelji rekli da oni ne namjeravaju da idu pješke na Titovu sahranu! Pa smatrala sam ih tad Luciferima prve kategorije. I nije mi bilo jasno kako sebi to rade? Kako propuštaju događaj života? I kako ga uopšte i ne smatraju događajem života? Mrzila sam ih i što su gledali Titovu sahranu na TV-u bez suza, bez ikakvih posebnih emocija. Mnoge komšije naše okitili su svoje stanove zastavama, Titovim slikama, parolama: „I poslije Tita Tito!“ (što se evo sad i pokazuje kao tačno).
Naravno da sam mrzila svoje roditelje što su to smatrali kičem i neprimjerenim dekorom, tako da je i taj dan u našem domu prošao kao svaki normalan dan. Teta Najla nikad više nije obula one sandale. Amra i ja smo ih obuvale kad pravimo maskenbale i modne revije po stanu! Ja sam je par puta pitala što ih ne nosa, da vidim potajno da li se kaje, da li je grize savjest što je primijetila da je žuljaju, tad kad nije smjela, no ona bi rekla: „Ma ne spominiji mi ih, kad se samo sjetim, kad mi noge ne otpadoše u onoj straži!“
I jedva nekako oprostih mojoj mami, kad pristade peti-šesti dan nakon Titove sahrane, da nas prijavi za put u Kuću cvijeća. Tata je naravno rekao: „Ma ja šta ću, da se vozim cijelu noć i stojim tamo u redu 15 sati, ma ne mogu vala!“
Krenusmo uveče i sutradan oko četiri popodne dođosmo na red da posjetimo Titov grob. Kako sam tad ponosna i sretna bila, ništa nas nije žuljalo, ponosno smo mama i ja stajale, mirno, ne progovorivši riječ, upijajući dostojanstvo tišine u kojoj je naš veliki vođa počivao!
Kada smo izašle, mama se totalno oduševila Kućom cvijeća i ponosno rekla: „Nigdje na svijetu mi ljepše nije bilo!“
I ja sam joj tad zaboravila što nije pustila suzu. No još snažnije sam joj oprostila kad sam shvatila svoju grešnu ljudsku prirodu. Uprokos svemu, nađosmo mi, ne samo mi, nego i svi iz našeg autobusa, vremena za dobar šoping po Beogradu! I kad meni mama koješta gotivno pokupova, ja zaboravih i Tita i partiju, i krike Aminine mame i teta Najlina otečena stopala. I odmah objesih oko vrata gotivan đerdan, baš kakav je bio najmoderniji i počeh svima u busu da pokazujem.
I sad, ne mogu nikakako da nađem zlatnu sredinu. Od čupanja kose, kako je to, vrlo iskreno, ali i poželjno činila Aminina mama, dana kad sam mrzila svoje i tudje roditelje, pa do mog današnjeg ponašanja prema ljudima koji sjede na klimavim tronošcima BH vlasti, nikako da uhvatim pravi pravac.
Jer vele moja djeca: „Mama, šta misliš o tom i tom političaru, ministru, članu predsjedništva?“, a ja odgovaram kao i vrećina BH građana: „Pas mu mater, eto šta mislim. Ma sve vam je to, djeco, od zla oca i još gore matere…“ pa pomišljam da li i mene moja djeca zamrze na trenutak, pošto oni nemaju ideal, nemaju kome da kliču, u koga da se kunu? Zar da kličnu ovima ovim što izdaju stanove, koje im država plaća za odvojen život? Ali na kraju krajeva, zašto da kliču i zašto da se u nekoga zaklinju?
Al’ očito da to ljudima nedostaje, ljudi vole paradu i heroje, imaginarne heroje, a sad se pokazuje i reinkarnirane heroje.
Pa i ja sam to dokazala, u mojoj priči Nezaboravljena sam reinkranirala ženu koja me čuvala, a koja je umrla prije 40 godina. Sad me svakoga dana pitaju za nju, baš kao da je živa.
Dakle, da li Tito može da pobijedi na izborima 2018. godine, vjerovatno je odgovor da, al’ onda ne vidim što ne može i moja nena Fadilaginica da se kandiduje? Kakve je samo izražene komunikacijske sposobnosti moja nena imala, pa ona bi se u ovom haosu super snašla, što za Tita nisam sigurna. Prosto čovjek nije navikao na neoliberalizam i višepartijski sistem.
I naravno, sto puta kasnije sam u životu uvidjela koliko je bila prava reakcija mog tate: „Sine, u životu je važno biti realan i prihvatati činjenice onakvim kakve jesu!“
Možda je problem BH politike i nedorasle vlasti, kao i nezrele demokratije, to što se uzdamo da je posle Tita i dalje Tito? Zato hvala mojim roditeljima što su mi, za mene tada bolno, ali istinski važno saopštili da je realno poimanje stvari i događaja ključno za život – „Ja san ista pape, jer san život kuša.“
A teta Najli i mojim roditeljima želim ugodne nebeske njive, da ih ništa ne nažulja i neka znaju da sam im Tita halalila. A i sam Tito bi valjda više želio da počiva u miru, nego da se po izborima lomata.
