Proljetno jutro jednog od radnih dana. Samo sto udjoh u lift, isti se zaustavi sprat ispod i u njega udjose djevojčica od nekih 7 godina i njena majka. I sve bi bilo sasvim prirodno da majka nije bila pokrivena burkom, ili nosila burku, ne znam ni kako je ispravno reći. Pozdravila sam djevočicu ne znajući kako da se majci obratim. Ona je odgovorila umjesto djevojčice i tad nakratko digoh pogled. Ispod crne mrežice uspjela sam samo uočiti da nosi naočale i to je bilo sve. Na metar i pol kvadrathih koliki je bio lift nisam znala gdje pogledati ni kako se ponašati.
Ne znam zašto, ali biti tako blizu tih nedodirljivih misterioznih žena nije mi stvaralo ugodu. Kad smo napokon izašle iz lifta, njih dvije požuriše ispred mene a ispod smedje burke su izvirivale papuče i pidžama. Pretpostavila sam da joj je to odjeća za izaći na brzaka. Nisam mogla se oteti razmišljanju i pitanjima koja su mi se nametala. Voljela bih da imam priliku razgovarati s jednom od tih žena. Pitala bih je: čemu burka u 21.stoljecu? Da li ju nosi dobrovoljno? Kako ona posmatra svijet s te strane? Koliko se ona osjeća ugodno ili sigurno dok hoda medju ljudima u gradu i zemlji u kojoj to nije uobičajeno? Pitala bih i njenog muža: zašto on traži, zahtijeva ili podrazumijeva da njegova supruga bude sakrivena od očiju drugih ljudi i žena? Da li na taj način smatra da čuva njenu čast? Da li želi da sakrije identitet žene s kojom je u braku? Da li tu ženu na taj način čuva samo za sebe?
Pitala bih ih oboje: kako njihova djeca u parku gdje se nalazi više takvih majki prepoznaju svoju? Po mirisu, instinktu ili jednostavno ih zovu dok im se ne jave i otkriju s koje strane i od koga dolazi odgovor? Kakva im je slika u identifikacionom dokumentu? Koliko dobra oni zapravo čine samima sebi ako se izdvajaju na taj način? Znam da je religija privatna, intimna stvar. Bar je za mene to ispravno, da u svoja 4 zida odrediš kojem se Bogu moliš, i da te niko i ti nikoga ne osudjujes ili kriviš sto Vam vjera i Bog nisu isti. Ali ne mogu da se otmem porivu da naglas razmišljam o ovome.
U knjizi koju nedavno pročitah, Rašid je Marjam i Lajlu burkom skrivao od drugih ljudi. A one su pristale jer nisu imale drugog izbora. Saplitale su se o duge haljine i imale osjećaj da ih svi gledaju. Pa da li je to tako i u stvarnom životu?
Ako si žena sa burkom, voljela bih zaista znati zašto pristaješ na to? Iz straha, prevelike ljubavi prema supružniku ili jednostavno smatraš da to tako treba? Moja logika koju nastojim koristiti u većini stvari mi nameće zaključak da su burke nekada nošene iz praktičnih razloga: u zemlji odakle je Islam potekao su pješčane oluje i vjetrovi vrlo česti i neprijateljski nastrojeni pa su se žene na taj način štitile. I to mi je razumljivo i jasno kao dan.
Ali zašto danas, u ovo vrijeme? Da li zaista muškarci vjeruju da će ako pokriju ženu sačuvati je samo za sebe? Zar te ne bi više trebalo brinuti (ako imaš takvih sumnji uopšte) šta se krije u njenoj glavi? I koliko ti je ona emotivno i duševno vjerna? Zar ne misliš da je marama i lijepa haljina dovoljna da žena ispuni svoju vjersku dužnost? Zar zaista misliš da se ispod burke krije zadovoljna žena? Zar ti ženo zaista nisi dovoljno jaka i samostalna da se odupreš sakrivanju ako nisi istinski saglasna da cijeli život provedeš s one strane ostavljajući drugima da sebi postavljaju pitanja kao sto ih ja postavljam? Da li vjerujete da se u tome ogleda vaša istinska vjera i da ćete tako zakucati na vrata raja?
Zato mi nemoj zamjeriti kad te sljedeći put sretnem i ne budem znala gdje pogledati. Jer, ako budem gledala u tebe, sigurno ćes mi na licu vidjeti pitanja i čudjenje a samo mene ćes dovesti u nelagodnu situaciju jer ti znaš s kim se i u koga gledaš a ja ne.
* Kolumne objavljene na ovom web site-u ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije Ženski.ba
