Možda ne volite klišeje koji postoje o opraštanju.
Možda znate svaku izreku, svaki savjet vezan uz opraštanje ili svako prihvaćeno mišljenje vezano uz tu temu.
Ako je tako, onda znate da niti jedan dio opraštanja nije jednostavan. Da se čini gotovo nemoguće premostiti kanjon između “odluke da oprostite” i stvarnog osjećaja mira nakon oprosta.
Oprost je zapravo nešto najosobnije što možemo dati. I trebate znati da zauzvrat ne smijete ništa očekivati, jer oprost nije namijenjen nekome drugom, oprost dajete zbog sebe.
Međutim, tek kada uistinu shvatite zašto je teško oprostiti, možda će tada postati lakše oprost i dati.
Oprost je beskrajna, neprelazna ravnica za one koji žude za pravdom. Muka nam je od same pomisli pustiti nekoga da se izvuče iz nečega što su napravili bez posljedica. Ne želimo jednostavno obristati ruke od svega. Želimo da i njihove ruke budu krvave. Želimo oko za oko, zub za zub. Želimo da oni osjećaju teret posljedica onog što su učinili, a ne mi.
Oprost se čini kao najveća prevara samog sebe. Ne želite se odreći borbe za pravdu nakon što vam se to dogodilo. U vama gori ljutnja i tjera otrov vašim organizmom. Potpuno ste toga svjesni, ali ne možete si pomoći. Bijes je postao neodvojiv dio vas, kao što su to srce ili pluća. Svima je taj osjećaj poznat.
No, trebali bi nešto znati o bijesu: to je instrumentalni osjećaj. Bijesni smo jer želimo pravdu. Zato što mislimo da je koristan. Zato što pretpostavljamo da, što smo bjesniji, to ćemo biti sposobniji nešto promijeniti. Bijes ne shvaća da je prošlost gotova i da je šteta učinjena. Bijes vam govori da će osveta sve popraviti. On je u potjeri za pravdom.
Međutim, pravda koju želimo nije uvijek realna. Biti uvijek ljut je kao stalno kidati krastu sa rane jer mislimo da neće ostati ožiljak ako je rana stalno otvorena. To je misliti da će jednog dana ta osoba koja nam je nanijela nepravdu doći do nas i zašiti ranu takvom peciznošću da nikada nećemo moći ni prepoznati gdje je rana bila. Prava istina o bijesu je da on nije ništa više od odbijanja da zacijelite, zato jer vas je strah. Zato što se bojite toga što ćete postati kada rane zacijele i kada morate nastaviti sa životom u vašoj novoj, nepoznatoj koži. Želite natrag svoju staru kožu. I tako vam bijes govori da ta rana cijelo vrijeme mora krvariti.
Kada sve u vama kipi, oprost se čini nemogućim. Želimo biti sposobni oprostiti jer nam intelekt govori da je to najzdravija odluka. Želimo mir koji oproštaj može pružiti. Želimo olakšanje. Želimo da se ludilo u našem umu stiša, a ipak ne znamo put do toga.
Ono što vam nitko ne želi reći o oprostu: on neće ništa popraviti. Oprost nije gumica koja će izbrisati sav bol koji vam je nanesen. Neće nestati bol s kojom ste živjeli i dati vam mir istog trenutka. Pronalaženje mira je duga staza koja ide uzbrdo. Oprost je ono što će dati snage da izdržite taj uspon.
Oprost znači odricanje nade da se prošlost može promijeniti. To znači shvatiti da je prošlost gotova stvar, da se šteta u prošlosti ne može popraviti kako bi sve bilo kao nekad. To znači prihvatiti da nema nekog magičnog rješenja za nanesenu štetu. To je razumijevanje da nakon oluje (koja nije fer) i dalje morate nastaviti živjeti u razrušenom gradu. Ali nema te količine bijesa koja može taj grad ponovo izgraditi. To morate sami.
Oprost znači prihvaćanje odgovornosti – ne da bi nešto razarali, već da bi raščistili sve ruševine.
Oprost je odluka da je obnavljanje vašeg mira puno važnije od uništavanja nečijeg tuđeg mira.
Oprost ne znači da se morate pomiriti s onima koju su vas povrijedili. To ne znači da ćete biti prijatelji, s njima suosjećati, pa čak i opravdavati ono što su vam učinili. To samo znači prihvaćati da su oni ostavili trag na vama. I da je to sada teret koji dalje vi morate nositi, u dobru ili u zlu.
To znači da ste završili s čekanjem da se osoba koja vas je slomila pojavi i popravi vas. To je odluka da sami zacijelite svoje rane, bez obzira na ožiljke koji će ostati na vašoj koži. To je odluka da krenete dalje s ožiljcima.
Oprostom ne dopuštate vladavinu nepravde. To je zapravo stvaranje svog oblika pravde i svoje sudbine. To je podizanje s poda i odluka da ostatak vašeg života neće biti nesretan zbog toga što vam se dogodilo. To znači hrabro koračati u budućnost, sa svakim ožiljkom koji vam je na tom putu nanesen.
Oprost znači vas više neće definirati ono što vam se dogodilo.
Oprost ne znači da se odričete sve svoje snage. Oprost znači da ste ponovno odlučili biti snažni.
