Džejna, donesi mi čisti peškir – proderao se moj suprug Alem tog jutra iz kupatila. Mada sam u tom trenutku pripremala njegov omiljeni doručak, omlet sa purećom šunkom, požurila sam da isključim plin i dok je u meni sve kuhalo od dugo potiskivanog bijesa, ogorčenja i jada kao programirana požurila ispuniti njegovu naredbu.
– Izvoli! – rekla sam odškrinuvši vrata kupatila u kojem se, tek tada sam to shvatila, moj suprug potpuno nag šepurio ispred ogledala. Ugledavši njegovo nekad lijepo i čvrsto a sada potpuno omlohavjelo tijelo i nehotice sam osjetila kako me obuzima gađenje. Kako mi se moglo dogoditi da provedem gotovo dvadeset godina pokraj čovjeka kakav je Alem? Šta me toliko vezalo uz njega da sam već godinama u stanju trpjeti njegove prevare, uvrede pa i batine. To što imamo djecu, šta će drugi reći, ili samo strah… Taj prokleti strah koji je usadio u mene od samog početka našeg braka? – glavom su mi se motala pitanja bez odgovora.
– Ulazi već jednom! Šta si se ukipila? Ili ti se možda više ne sviđam, ha? – upitao je motreći moju reakciju dok sam spuštenog pogleda poput osuđenika na smrt čekala da se dogodi ono što se moralo dogoditi i što se uostalom uvijek događalo u ovakvim situacijama… Ukratko, čekala sam da pobijesni, da me pljusne, pa da se uvjerena kako je ispucao svoju kvotu bijesa za danas napokon mogu vratiti svome poslu.
– Pogledaj me, kad ti kažem! – naredio je.
– Aleme, molim te, djeca su kod kuće – procijedila sam pod njegovim prodornim mračnim pogledom sada već u smrtnom strahu jer niko mi nije morao reći šta je sve Alem spreman učiniti usudim li se usprotiviti i jednoj jedinoj njegovoj zapovijedi.
– Kurvo prokleta! Šta je? Više ti nisam dovoljno dobar? Dama je poželjela malo promjene, ha? A kladim se da bi onom našem mutavom komšiji bez problema raširila noge! Ili bi kakvog mlađeg. A i radni kolega, šta sa njim?!– na licu mu se ukazala grimasa koja je trebala nalikovati osmijehu. Kao da nisam vidio kako se vas dvoje mjerkate preko žice! Kao da ne znam da si cijeli dan kao fol na poslu, a vucaraš se Bog zna gdje!– sada je već urlao da se orilo kupatilo.
– Aleme, molim te… znaš da nije tako – drhtureći poput šibe na vjetru zajecala sam poput ljute godine.
– Šta je? Treseš se? Dama se boji ili je samo jutros zaboravila popiti uobičajenu tabletu za smirenje? – podrugljivo je upitao.
Ni sama ne mogu tačno objasniti šta mi se dogodilo u tom trenutku. Jednostavno mi se smračilo pred očima. Njegove zadnje riječi bile su kap koja je prelila ionako već prepunu čašu mog strpljenja i tolerancije. Napokon sam se odvažila podići pogled i zagledati mu se u oči. Da sam u njima vidjela barem trunčicu kajanja vjerujem da mi nikada ne bi palo na pamet učiniti ono što sam učinila već par sekundi kasnije. Poželjela sam ga upitati ko me je sredio tako da već mjesecima svako jutro i večer moram popiti tabletu za smirenje kako bih lakše izgurala dan? Ko mi je ni krivoj ni dužnoj napravio pakao od života i još uvijek ga radi? I na kraju, ko je uvijek vjerovao njegovim besmislenim, ljigavim obećanjima da će se popraviti i to kako se redovito pokazivalo uvijek i jedino na vlastitu štetu?
Razumije se kako nisam izgovorila ništa od toga. Sjećam se samo da sam pomislila, on ili ja. Nek bude šta bude! Ili ću umrijeti ili postati ubojica i otići u zatvor, ali neka. Sve je bolje od ovakvog života!
Nakon što sam nakratko zaokružila pogledom po kupatilu i na obližnjem kupaonskom ormariću spazila britvicu dograbila sam je brzinom munje i uz životinjski krik nasrnula na Alema. U tom trenutku nisam razmišljala ni o čemu. Mojim tijelom i umom kao da je upravljala neka viša sila i dala mi nadljudsku snagu. Iako se Alem grčevito borio uspjela sam zamahnuti britvicom nakon čega se kupaonicom prolomio njegov užasnuti krik. Kao u transu, dok je Alem padao na pod pogled mi se spustio na moje krvlju umrljane ruke. Nekoliko sekundi užasnuto sam buljila u njih. Mislim da sam tek tada postala svjesna onog što sam učinila. Posljednje čega se sjećam prije nego što sam tresući se čitavim tijelom napokon ispustila okrvavljenu britvu iz ruke bio je plač i zapomaganje našeg srednjeg sina Eldara koji se odjednom stvorio u kupatilu. Uskoro mu se u tome pridružio još jedan glas u kojem sam prepoznala i našu kći Emu. Bože, mama je ubila tatu! – Emin vrisak bio je posljednje što sam čula prije nego što mi se potpuno zamračilo pred očima…
Probudila sam se tek puno kasnije u bolnici.
– Oh, vidim probudili ste se. Odmah ću obavijestiti doktora – obratila mi se mlada sestra čijeg prisustva sam tek tada postala svjesna. Kad je otišla minute su mi se činile duge poput vječnosti. Nikako mi nije bilo jasno šta radim u bolnici. Nisam ozlijeđena, učinila sam to što sam učinila i ne bih li prije trebala biti u zatvoru? – razmišljala sam prije nego što je u sobu napokon ušao doktor.
– Dobar dan, kako se osjećate? – poslovno je upitao usput provjeravajući dotok infuzije na koju sam bila priključena. Nisam mu odgovorila. Nisam to niti morala. Ionako ne bi razumio…
– Mogu razumjeti da niste raspoloženi za razgovor, ali kao doktor to naprosto moram znati kako bih vam bio u mogućnosti odrediti daljnju terapiju. Dakle? – upitno je podigao obrvu i zagledao se u mene.
– Dobro sam – procijedila sam spustivši pogled.
– U redu. Možete li hodati? – nastavio je zapitkivati usput zapisujući nešto u bolnički karton u podnožju kreveta.
– Mislim da mogu – tiho sam odgovorila.
– Svjesni ste svega što se dogodilo, zar ne? – bio je uporan a ja sam samo čekala da me napokon svi ostave na miru.
– Znam. Ubila sam supruga.
– Niste ga ubili. Ozlijedili ste ga. Na sreću, lakše. Ubod u bedro – pojasnio je. – Ozljede su mu sanirane i maločas je otpušten kući. Čini se da ste ipak imali sreće, ha? – upitao je, a ja niti uz najbolju volju prema tonu njegova glasa nisam mogla odrediti da li je iskren ili mi se samo ruga. Ja imala sreće?! Nikad! Nikad u životu! A kako se čini, nikada i neću! – poželjela sam vrisnuti kad su mi njegove riječi u cijelosti napokon doprle do mozga.
– A sad, ukoliko uistinu nemate više nikakvih tegoba prepustit ću vas policijskom službeniku. Radi zapisnika, pojasnio je. – Već neko vrijeme čeka da se probudite. Takva je procedura – službeno je dovršio i izašao iz sobe.
Mada bi većini ljudi na sam spomen razgovora s policijom zadrhtalo srce ja sam začudo ostala posve mirna. Da li su uzrok tome bili lijekovi koje sam primila po dolasku u bolnicu ili samo želja i potreba da nekome pa makar i policijskom službeniku napokon otvorim srce i dušu, po prvi put u životu bez imalo uljepšavanja i iskretanja istine, nisam znala. Jedino u što sam bila sigurna jest to da ovoga puta neću ništa prešutjeti. Ispričat ću mu sve od samog početka tačno i upravo onako kako se dogodilo. Nakon toga mirne duše mogu i u zatvor, odlučila sam dok su mi se glavom stale nizati nimalo lijepe slike ne tako davne prošlosti koja mi je u svojim počecima, onako neiskusnoj i mladoj puno obećavala …
Iz knjige u pripremi / Begovica
