Naša draga Super žena, Sanda Kreitmayer- Peštić objavila je na svom Facebook profilu status koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Nekako uzimamo za pravo da kažemo kako je isti nažalost tačan prikaz naše realnosti. O čemu se radi pročitajte dalje u tekstu.
“Prije par dana sjedim u jednom kafiću u jednom trgovačkom centru i čujem ženu kako kroz razočarenje govori svojoj kćeri:
Dušo draga, ja ti ne mogu dati za grudnjak 60 maraka, mama je nekada u lijepa vremena nosila “Liscu,” a sada ovo malo jada držim u ovom jadnom Kineskom od kojeg’ gledam kada će me žica koja je iskočila ubosti!
Kćer na to odgovori: Znam mama,nego matura je, i na onu haljinu mi treba baš ovaj s’ silikonskim tregerima, ali nema veze nemoj se opterećivati, ne možeš pa ne možeš… nekada će i ovome doći kraj kada se ja zaposlim i odem odavde…
Mislim da možete zamisliti reakciju majke koja bi pola života dala da svojoj kćeri kupi te sitnice koje će je učiniti ponosnom, sretnom..
Sagnula je glavu i kroz inat, suze i smijeh rekla: Ma znaš šta? Ko ga jebe! Jedan je život! Ostavila sam na onoj kartici 100 maraka još od prošle godine, mislila sam ti kupiti sat kada završiš fakultet, ali ima do toga još, gdje je taj grudnjak? Ajmo, jesi popila kavu?
Imala sam osjećaj da nisam tu gdje se slučajno zadesih, nego da sam u nekom carstvu ispunjavanja onih najslađih, sitnih želja koje nam daju toliko vjetra u leđa…
Nakon samo par trenutaka na isto mjesto sjedaju sin i majka i ona njemu u startu govori: Luka sine, naruči samo kavu, nije mami bila plaća. Sin je kratko odgovorio: Ma bona majko kavu sam i mislio!
Jako sam tužna kako ljudi žive, tužna sam jer se pretvaramo u siromašnu naciju, a nekada smo tako lijepo živjeli.
Učinila bih sve na ovomu svijetu da svaka majka ima toliko novaca da svojoj jedinici kupi najljepšu haljinu za maturu koju će pamtiti do kraja života, učinila bih da sinovi časte majke, a da iste gledaju s ponosom svoje sinove i popiju i sok i kavu bez razmišljanja!
Počeli smo obolijevati, ljudi naprosto crkavaju od tuge, od gladi… do guše su im došli krediti, računi, opomene…Vrte se navečer, znoje i apaurin ili lexillium su njihov san, njihova svijest, njihov počinak!
Tužna sam jer više nema srednjeg staleža, izumire…a tužna sam i boli me što mnogi zatvaraju svoj život u svojoj zemlji, svome gradu i s jednim koferom nade odlaze tamo negdje daleko gdje napokon žive pristojno i ne daju novac za apaurine, čine sve da njihova djeca budu sretna, ostvarena…
Ne zamjerite im drage majke i očevi što su otišli, morali su, jer ih je srce boljelo kada nisu mogli da vam kupe onu sitnicu koja bi pojačala vaš ponos i navukla vam osmijeh na to izborano i napaćeno lice!
Promijeni se državo moja, ništa nije Švicarska ljepša od tebe, a i Švedska i Danska imaju mane koje ti nemaš, sijaj svom snagom i promijeni danas nečiji loš dan! Učini ga sretnim, značit’ će mu!”
Piše: Sanda Kreitmayer- Peštić
