Ona…
Sinoć si došao kasno u stan. Ušašvši u kupatilo vidio si da nema mojih stvari u ormariću. Ostavila sam uredan stan. U spavaćoj sobi na krevetu našao si složenu tvoju šarenu pidžamu. Odnijela sam knjige, mantile, čizme… sve. Ostavila te onako kako se ostavlja u stvarnosti.
Jutros sam ti se samo učinila u taxiju koji je prošao pored tebe ali ostatak dana nisi mislio o meni.
Ja sam iznajmila stan. Nisam čak čula ni koliko košta stanarina. Žena koja mi je pokazivala stan u mojim ušima zvučala je kao sportski komentator dok mi je pogled pobjegao kroz prozor i sakrio se na neki od krovova u daljini da bi tamo mogao da plače za tobom krijući se od mene. I dok mi je momak koji radi selidbe iznosio stepenicama u oronuloj zgradi stvari na peti sprat ja sam tišinom pokušala da nadglasam sjećanja na dan kada sam se uselila u tvoj stan. Na kraju dana, umorna, namamila sam mačku sa susjednog balkona. Ukrala je i riješila da ću od danas u životu da budem ona loša koja će da povrijeđuje druge. I po hiljaditi put gledala film „Mačka na vrućem limenom krovu“ uspoređujući naš ponos sa njihovim, držeći silom tuđu mačku u krilu. Ujutro me probudilo kreštanje tuđe mačke kraj balkonskih vrata. Otvorivši ih odjurila je od mene kao od đavola. Zaplakala sam i bacila se u krevet sa željom da umreš i ti i sve tuđe mačke. Počeo je još jedan dan bez tebe a ti si sigurno u tom trenu vozio se na posao miran sa osmijehom, oslobođen mene, mačke, emocija, navika.
On…
Sinoć sam kasno došao u stan. Ušavši u kupatilo primijetio sam da je nešto čudno i drugačije i pri tome osjetio neku čudnu kratku bol u prsima. U ormariću nije bilo tvojih stvari. U tom trenutku prokleo sam sebe svaki put kada sam se žalio da ne mogu naći nešto jer je sve pretrpano tvojim stvarima. Kao lud utrčao sam u spavaću sobu i ugledao na krevetu uredno složenu moju pidžamu u kojoj si ti spavala. Drhtavim rukama, mrmljajući molitve i moleći Boga da me probudi iz tog košmara otvarao sam ormare, gledao po policama, ćoškovima. Sve je bilo prazno. Ni knjiga, ni šešira, ni tvojih haljina… Ostavila si me. Ovaj put baš onako kako se u stvarnosti ostavlja.
Jutros ti se možda samo učinilo da si me ugledala iz taxija dok si odlazila i sigurno je da ostatak dana nisi na mene ni mislila.
A ja sam sumanut i pospan otišao na posao. Tamo nisam ni jutarnju kafu popio. Kolege nisam slušao. Moja ljubaznost prema kolegicama to jutro je zamijenila drskost. Sve te žene su mi bili krivci zbog praznog stana. Sve su bile nakaze kojih sam se bojao. Zato sam u pola radnog vremena pobjegao u park. Sjedio sam na klupi, držeći glavu u dlanovima premotavao film kao radnik starog paradiso kina, tražeći onaj trenutak u kojem je došlo do ovakvog preokreta našeg filma. Zaustavio sam taxi u nakani da te tražim ali kada me taksista upitao kuda, sjetio sam se samo imena onog našeg bara. I tamo sam dočekao jutarnje sate, pričajući šankeru o tvojim benovima raspoređenim kao Mliječni put po tvojoj koži i o tome kako si čisto zlo u našim svađama ali kako te baš zbog svega toga volim. Ne znam ni kako dovukao sam se kući do našeg kreveta. Ujutro me kroz otvorena vrata balkona budila tuđa mačka. Gađao sam je cipelom jer je i ona tebe tražila i valjda osjetila da te više u ovom stanu nema. Zaplakao sam i poželio da umremo i ti i ja i ova mačka. Počeo je još jedan dan bez tebe a ti si sigurno u tom trenu imala novu mačku u krilu i sa osmijehom pila kafu na nekom balkonu, oslobođena mene, emocija, navika.
Autorica: Luna H. (Blacksheep.rs)
