Kilometri ostaju za nama, a s njima i odmorišta, skupe benzinske pumpe, svjetlucave reklame, vrhovi Alpi, te posljednji granični prijelaz između Bosne i Hrvatske, onaj na Izačiću. Dok torbe i kese nagurane do krova automobila otežavaju pogled unazad, grabimo naprijed. Meni se čini, nedovoljno brzo. Cijelo vrijeme u retrovizoru čitam djelimični natpis sa neke kese „Peder…“, nesvjesno se smijem zaboravljajući da je riječ o Pederssonu, holandskom proizvođaču ,jer jedino što mi ne silazi s pameti je materino ibrećenje i trostruko pljuckanje „pu, pu , pu…“ kada bi vidjela homoseksualce u zagrljaju ili razmjeni nježnosti, normalnu pojavu na ulicama holandskih gradova, ne silazi mi s uma njen neskriveni strah da bi neko od njenih unučadi moglo „gluho bilo isto tako naograjsati“.
Konačno mogu utišati muziku koju ranije pojačavah da nadjača moje disanje i gunđanje, nervozu koju sam zbog nestrpljenja osjećao cijelim putem kroz Evropu. Disanje sam uspio normalizovati, a time i buru emocija. Ne pušem k'o razjareni bik ( kako bi to znala reći moja žena miroljubivo izbjegavajući „sivonju“ u poređenju).
Bar pedesetak kilometara pred bosansko-hrvatsku granicu sam trenirao samoga sebe. Pomislih: „Konačno neke koristi i od onih antistres gluposti koje smo morali proći na poslu, u Holandiji, a u sklopu redovne obuke za rad s klijentima“. Valjda mi je to „dirigovano disanje“ bilo lakše od borbe sa „demokratizovanim balavcima“ i njihovom tehno-muzikom koja je cijelim putem ujednačenim ritmom uništavala i ono malo strpljenja koje sam čuvao u dubini utrobe.
Iznenađujuće mirno, s nekom toplinom i radošću zbog svega doživljenog i zbog poznatih slika „ljute Krajine“, proživljavah slike s graničnog prijelaza. Još uvijek su mi pred očima iskakale cipele, patike, njih bar desetak različitih komada naguranih u prtljažniku između kesa i torbi. Cipele i patike, koje su se kao po naredbi počele kotrljati niz branik, kada sam na zahtjev carinika otvorio gepek, da bih ga uvjerio da nemam ništa za carinu. Jedna patika, jedna cipela, dvije limenke soka, jedan zgužvan papir od pojedenog sendviča…sve to, kao u animiranom filmu, iskoči i skačučući se otkotrlja ispod automobila. Tek sad, kada je pritisak popustio odvalih se smijati za volanom sjetivši se limenke koja pod pritiskom od toplote i udarca o tlo, poče šištati ispod automobila prskajući ljepljivom tečnošću moje i nogavice carinika.
“Zatvori, zatvori!“, uzviknu oznojeni carinik brišući rukama nogavice i cipele. “Zatvori tako ti Boga, ako se prospe ostadosmo i ti i ja ovdje do kraja moje smjene!”
“Možda je to kamuflaža?”, zajedljivo prozbori debeljuškasta glava proturena kroz prozorče carinske ispostave, dok mu se slika simbola Evropske unije, zalijepljene na limenoj površini ispred njega, preslikavala na sjajnom i oznojenom čelu . “Navikli smo mi ovdje na svakakve trikove! Odozgo jad i bijeda, polovne stvari i harabatinje, a ispod …eeee, ispod smo znali i motore, te svakakve elektronske uređaje naći.”
“Kakva crna kamuflaža!?“, zavikasmo i mlađi carinik i ja i „žena u mene“ u isti glas dok smo pokušavali ugurati neposlušne cipele i zatvoriti staklena vrata prtljažnika ne slušajući nastavak njegovog monologa.
Prije nego što je debeli uspio išta dodati, nasuprot njemu kroz poluptvoren prozor automobila promoli se maramom pokrivena glava moje majke.
“Kako te nije sramota?”, vrisnu na njega. “Čuj „jad i bijeda“? Motori? Kak'i te motori snašli!? Ne vozi ni Šaha, ni Nurinca motora! Znam ja, kazivali su nama kak'i ste vi prema nama Bosancima! Dočim vidite naš posoš, vi „matetirate“, kidišete, tražite nješto… tražite dlaku u jajetu! Da vam je para ispod šake! Malo vas haman plaćaju pa od nas kamčite! Ne pada ni mom sinu i ni snahi s neba! Skapavaju od posla!…Ti bi da preturaš auto, ha! Preturaj, preturaj, preturilo ti se preko glave dabogda!”, sikće mati izvijene glave kroz prozor dok ja kunem samoga sebe što ne poslušah brata kada mi reče da idem avionom do Tuzle i tako izbjegnem sve ove marifetluke.
Moje molbe materi da uvuče glavu u oklop automobila, moje povike carinicima da je ne slušaju, moj išaret djeci da je uvuku unutra… niko ni vidio ni čuo. Posljednje što čuh, prije nego što se vratih za volan da preparkiram auto, bijaše:
“Parkirajte auto udesno i pripremite torbe i auto za carinski pregled!”, reče debeli carinik uvrijeđen majčinim optužbama.
Obilazim auto, dok me siječe ženin optužujući pogled, dok djeca jednim okom glume da spavaju, a drugim šalju otrovne strelice put mene i moje majke. Obilazim a mati otvara vrata i rukama podbočenih na kukove uporno svadljivo nabraja koješta…
Šta se poslije desilo? Hm, ostalo je poznata priča.
Ili nije?
Ostadosmo na carini debela tri sata. Nađoše svakakvih drangulija u kesama na kojima markerom biše ispisana imena: tetka Šaha, dajdža Salih, eba Nurinca, Kata… U svakoj kesi uglavnom isto: čokolade, donji veš, ponegdje omekšivač, dezodorans, ponegdje pamučna majica, svilene ženske čarape, dosta polovne i nošene robe… Možda bi carinicima nešto i promaklo, možda bi se carinska kontrola i prije završila, međutim moja majka se pobrinula da se to ne desi i da carinici zažale što nas išta upitaše. Na kraju sam imao osjećaj da je majka jedva dočekala ovu „carinsku kontrolu“ da bi se još jednom uvjerila da je svim konama, sevdama, tetkama, prijama, rodicama, djeci… ponijela po neku sitnicu. Svaku stvarčicu je uzela u ruke, imenovala je i ispričala carinicima kome je namijenjena, zašto je baš to kupila, ko je kome ko u svoj toj priči … i tako u nedogled.
“Evo, viđaj, viđaj bolan… Ev’, ev’ ovo… ovo sam sa snahom kupila koni Nurinci. Bila je eba mome sinu. (Znaš ti šta je eba, jel de? Ko je tebi pupak vezo?”, uskakala je pitanjima ne dajući zbunjenim carinicima priliku za odgovor). “Ovom ovdje bila eba”, upirala je prstom u mene bockajući me po sred oznojenih grudi. “Onom starijem, njemu je pupak vezala rahmetli Mejra Selimovca…E, kakva je to žena bila, ko međed, al’ umrije mlada, nije imala ni šes'et. Kažu mogla je pregaziti Sanu kol'ka god bila, plitka ili nadošla, svjedeno… Ev’, evo nosim Nurinci, ovo malo ovih pamučnih, da izvineš, gaća i majica, nejma ona svoje djece, nejma joj ko kupiti. Kahvu onu holandsku ona ne pije, a i da pije… kahva ko kahva, da izvineš gor uđe, dol’ iziđe, samo prođe kroz insana i nikakva hajra, nego eto…mora se nješto konama donijeti. Eh, znaš ti kakav je adet kod nas u Bosni? Sve će one mene obići. Nije me bilo gotov’ tri mjeseca… E, jesam vala poželjela one moje meraje i mirisa Sane i muhabeta s njima. A ovo?” nastavljala je uzimajući novu kesu u ruku. “Ev’ u ovoj kesi, ovo sam ponijela onoj siročadi preko puta…ovijeh bombona i ki'der jaja… Pazi kako guraš tu kesu, nemoj da im se polome pa da se djeca rastuže…Otac him, mlad čo'ek, bio onaj deminer…pogide hud pošlje rata, čistili neko minsko polje i to i bi…A materešina, eno je već hoće da se uda a nije ni tri godine prošlo…al’ eto. Morala sam i njoj nješto ponijeti…Ne bih ja mogla, nijesam tak'a…Čuj …da čuje da sam svima nješto ponijela, a njoj jok…Ne bih vala kad bi mi se ruke osušile…Stoj, stani! E, u tu kesu, tu ne zaviruj, ne pipaj – zgrabi majka čvrsto svezanu kesu iz ruku carinika tako žustro da je poskočio – Neš’ vala tu ni virnuti. To su moje, da izvineš, unutrašnje stvari…to ni u mene čo'ek, da izvineš, nije nikad gled'o, neš’ ni ti da si sto puta carinik i da ti još tol'ko tih značaka visi na prsima!…”
Dok je majka vršila „carinsku kontrolu“, žena i djeca pozatvaraše vrata i prozore na autu ostajući inkognito za ostale putnike koji naviraše preko graničnog prijelaza i koji u svemu ovome vidješe ćara. Za tri sata mnogi od njih prođoše samo s mahanjem ruke onog preostalog carinika što se naslađivaše patnjom svojih kolega zarobljenih našom carinskom kontrolom.
A ja? Ja sam brojao do deset, pa opet do deset, pa opet do deset…Ja? Ja sam „dirigovano disao“ dok se nisam počeo pitati ko i kad je sve ovo kupio? Radoznalost zamijeni ljutnju, a onda me obuze nježnost prema majci. Na trenutak čak povjerovah i u „muški klimaks“ koji sam uporno odbijao priznati. Toliko emocija u valovima, vrućine i znoja u isti mah nije me odavno oblilo. Na trenutak čak pogledah niza se da mi se nije šta od muških i ženskih atributa pomiješalo… Danas mi je sve bilo moguće.
Krajičkom oka pogledao sam desno na mjesto suvozača, na ženu, a onda i na majku. Obuzeše me pomiješana osjećanja. Poluotvorenih usana, sklopljenih kapaka, klonula, ruku skrštenih u krilu sjedila je moja žena Esma. Konačno ju je san savladao. Na trenutak me obuze i sažaljenje… ali i ljubav koja nadjača sve druge emocije. Radila je do ponoći, a onda pakovala torbe, kese, sendviče… sve do ranih jutarnjih sati, do našeg polaska. Uz sve to nije propustila još jednu priliku da udovolji mojoj majci i njenom bosanskom merhametluku… Ne mogodoh, a da se ne zapitam: koliko je ljudi u njihovim srcima i njihovim kesama? Koliko nesebičnosti i sreće je stalo u ovaj gepek? Svaka stvarčica, svaka patika i cipela, svaka drangulija u ovom natrpanom autu imala je budućeg vlasnika.
A carinici?
Umorni, zbunjeni, s nekim skrivenim divljenjem u očima, posložiše stvari bolje nego što su bile složene u dolasku. Nestade ljutnje i optužbe, a „carinska kontrola“ kao rijetko kad dobi dimenziju ljudskosti, odobravanja i konačnog obećanja da će i jedan i drugi, mahsuz ili ako ih put nanese, doći na krajišku kljukušu u materinu avliju.
Na kraju ipak, od svih emocija, osta samo nježnost i divljenje majci, ženi, divljenje prema bosanskim ženama.
A ja? Ja se tek tad, nakon te carinske kontrole, osjetih kao kod kuće… kao nigdje drugdje. Prestadoh „dirigovano disati“, izvirujući iza krivine nadajući se valovima Sane udahnuh svježi krajiški zrak…
Autorica: Amela Isanović
