“Jednu kartu za Njemačku, molim vas.”
“Za koji grad i na koji dan želite rezervirati, gospodine?”
“Kartu za x grad, što prije.”
Žena jedva uspijeva zadržati suze gledajući muža kako odlazi. Ide kod rodbine koju nije vidio od rata, ali rekli mu ima posla, neka dođe. Njegova kćerkica, mezimica, ne može ga pustiti iz zagrljaja. Ne zna gdje će tata, ali kofer u njegovoj ruci znak je da nešto nije u redu. Postaje svjesna da neće više od njega svaku večer dobivati poljubac za laku noć nakon što joj ispriča najljepšu bajku. Otac se uspije izvući iz njenog zagrljaja, pogled mu zastane na njima dvjema, njegovim najvećim životnim ostvarenjima i obeća im da će se vratiti po njih, čim nađe posao i smjesti se.
Koliko je ovakvih i sličnih rastanaka vidio aerodrom. Ili autobusna stanica. Ili željeznički kolodvor. Koliko suza i zagrljaja, što od žalosti, što od tuge, pamte ta mjesta. Svaki dan do mojih ušiju dopre vijest da je netko novi otišao. Spakirao osnovne stvari, ubacio ih u jednu torbu i otišao u potrazi za boljim životom. S obitelji ili bez nje. U neku daleku, stranu zemlju. U obećanu zemlju kojom teče med i mlijeko, gdje novac nije nepoznat pojam i gdje sreću nude na svakom ćošku. Ljudi odlaze. To je činjenica. Ostavljaju svoj dom, kuću koja se prenosila s generacije na generaciju i sada biva ostavljena u ruke nekim nepoznatim ljudima.
Srce mi se stegne. Osjetim slabost. Sjednem na prvu klupu na koji naiđem i zatvorim oči. Pred očima mi sve ljepote moje domovine. Rijeke koje najljepše žubore iako ih zagađujemo iz dana u dan, ali one se ne predaju. Cvijeće koje cvijeta u tisuću boja, boja za koje nisi ni znao da postoje. Cvrčci najljepše pjesme pjevaju u tvome mjestu, je li tako? Tamo u onom zavučenom kutku ispod stare trešnje gdje si s društvom proveo najljepše dane djetinjstva. Polako otvorim oči. O čemu ja to pričam? Razmišljanje o rijekama, cvijeću, cvrčcima i sličnim stvarima treba ostaviti sanjarima. A ne ozbiljnim ljudima koji donose odluke koje mijenjaju život.
Priznajem, ponekad nije lako. “Nema posla”, kažu, “čim ti se pruži prilika bježi odavde.” Ne slušam ih. Idem svojim putem, trudim se, nastojim završiti fakultet i postati osoba na koju ću biti ponosna. Nastojim biti promjena koja svijetu treba. Što bi bilo, da su svi kada su čuli da se približava rat, pobjegli? Tko bi branio svoju zemlju i tko bi je obranio? Možda više i ne bi postojala. Ja sam samo mali dio velike slagalice i ne mogu učiniti velike stvari. Ipak, kada bi se više malih dijelova udružilo i radilo na istoj stvari uspjeli bi biti vidljivi na toj slagalici. Pa makar bili vidljivi samo mikroskopom.
I dok se otac s početka moje priče, nakon par godina vraća po svoju obitelj shvaća koliko su se stvari promijenile. Koliko se promijenio on, koliko se promijenila njegova žena, ali i njegova mezimica koja i nije više tako mala. Novac je tu, na poslu se napredovalo dovoljno da svojoj obitelji može pružiti lijep život.Međutim, njegova kćerkica odbija otići. Odbija napustiti zemlju koju je zavoljela, svu ljepotu prirode, ljepotu življenja i ljepotu mogućnosti koju joj ona pruža. Mogućnosti koje nisu velike, ali su dovoljne. Dovoljne za pristojan život, za ispunjenje malih želja koje upotpunjuju život. A za velike želje, tko još mari? Njih ionako najnesretniji ostvaruju.
I zato ostani i budi ovdje. Budi ovdje u najboljim, ali i najgorim vremenima. Budi ovdje kada ti cvjetaju ruže, ali i kada te bode trnje. Budi ovdje kada se stvari grade, ali i kada se ruše. Budi ovdje kada se ljudi smiju, ali i kada plaču. Budi ovdje kada Sunce sija, ali i kada oluje traju danima. Budi ovdje kada se rađaju djeca, ali i kada umiru nevini. Budi ovdje kada veličaju tvoj narod, ali i kada ga gaze i gađaju kamenjem.
I zato ostani. Ne boj se. Ne mogu ruže bez trnja. Ne može gradnja makar bez malog urušavanja. Ne može smijeh bez suza. Ne može Sunce bez oluje. Ne može novi život bez neke žrtve. Ne može veličanje prije gaženja. Upamti to.
Autorica: Monika Tomić (Lola magazin)
