Pola decenije traje taj odnos. Čist, jasan. I uvijek glasan.
Ušetao mi je u život slučajno, iako sam sklona ne vjerovati u slučajnosti životne.
Samo se pojavio, sa svim svojim željama. Seksualnim. Isključivo seksualnim.
I desilo se – prvo teoretsko, a onda i praktično poklapanje tih želja.
Nikada nismo prošetali. Nikada razgovarali o muzici niti je slušali.
Slušamo samo jedno drugo. Tada kada mi dođe. Na kratko.
Ne treba na duže. Nikad nije ni trebalo.
Pogledima i uzdasima komuniciramo. I razumijemo se.
Nismo nikada spavali i budili se. Ne znam kakve filmove voli i šta voli da jede.
To me ne zanima.
Zanima me on u tih sat, dva. Zanima me uzdah, stenjanje, kapljice znoja.
Ne znam mu strahove, strepnje i životne vrijednosti. Neću da znam.
Što manje znam, bolje je.
Iz mene izvuče ono što niko do sada nije uspio, a čak ni nemam osjećaj da se nešto posebno trudi.
Ne družimo se sa istim ljudima. I nikada kafu nismo popili.
Nismo prijatelji na fejsu.
Jedno drugom smo isključivo asocijacija na seks. I seks.
‘Mi’ ne postojimo.
Pomijeramo i poštujemo granice jedno drugom. I svako sebi.
Spaja nas isključivo i samo neizmjerna želja za uživanjem i ugađanjem.
Sve mu dajem, sve nudim i sve uzmem. A ipak ostane još.
Na nekoj razini – volim. Ne njega, nego to što uzimam od njega, što mi daje.
Volim to što budem dok je tu.
Kad on dolazi, meni je to praznik. Crveno slovo. Slovo T. Kao Tajna, kao Trebanje, Tepanje, Tišina, Ti, Tvoja, Trud, Telo.
T kao Tabani.
I još uvijek imam blagu T kao tremu kad dolazi. Onako, poziTivnu.
Jer znam šTa me čeka.
Čeka me i sTenjanje i penjanje i vrelina i bosa sTopala i pljuvanje i prijeTnja i najava i molba.
Nek’ Traje dokle Traje.
Bez priTiska, obaveza i osTalih ograničavajućih momenaTa.
Izvor: Lola magazin
