U životu se stvari skoro nikad ne dogode onako kako mi to zamišljamo je jedna od većih životnih istina koju sam naučila s vremenom. Nisam postala arhitektica kao što sam mislila, nisam se udala do 25-te za svoju prvu ljubav, nemam dvoje djece, nemam niti psa.
Iz perspektive mojih zauzetih prijateljica poprilično sam sigurna da predstavljam predmet sažalijevanja jer nisam uspjela pronaći nekoga za sebe, no bez obzira na to, mislim da će se sve dogoditi u svoje vrijeme.
Ono što imam je vrijeme koje volim posvetiti prijateljima u svom životu, zajedničkim druženjima i obnavljanjima prijateljstava. Nedavno sam tako imala priliku voditi razgovor sa bliskom prijateljicom koju nisam vidjela neko vrijeme, pa u zanosu prepričavanja svih bitnih tema koje su nam se događale u životima, otkrila mi je da se našla u specifičnoj situaciji iz koje ne zna izaći van, tačnije, zna šta želi ali svi oko nje joj govore da će donijeti krivu odluku, jer ona, baš kao i ja, sluša srce, nikad razum.
Spletom okolnosti, u život su joj ušla dva muškarca. Jedan naizgled izgleda kao savršeni primjerak idealnog muškarca, sudeći po „kriterijima“ većine žena: samostalan, zaposlen, kulturnog ponašanja, visok, misteriozan, na trenutke duhovit. Netko pored koga zna da bi se osjećala sigurno, netko tko bi napravio sve u njegovoj moći da bude sretna.
Susret sa drugim muškarcem opisala je kao osobni haos iz kojeg ne želi izaći van. On je strastven, intenzivan, izrazito emocionalan bez trunke susprezanja u javnosti, netko radi koga joj se trese cijelo tijelo i dan nakon njihovog prvog susreta. Netko tko ima sposobnost da radi njega izgubi kontrolu, a nju zaista mogu opisati svakako, samo ne kao ženu koja gubi kontrolu. Njegov pogled, kaže, doveo ju je u situaciju da je htjela vrištati od potrebe za njim, i to je nešto što je plaši.
Sad je u situaciji da mora odabrati – prvi muškarac želi ozbiljnu vezu s njom, i u njegovim očima nema dvoumljenja oko njihovog odnosa. Drugi je želi vidjeti i danas, i sutra, i prekosutra i također nema problem reći što i kako želi. Njen strah je da ukoliko uleti u taj osobni kaos, da će ostati samo na tome – da haos neće postati bajka i da taj čovjek, koliku strast, privlačnost i potrebu osjećala prema njemu, neće htjeti nju samo za sebe.
I sada, naizgled jaka, neovisna i samostalna žena ima problem za koji je već dala odgovor, zar ne? Objašnjava mi kako su je dosadašnja nesretna iskustva naučila da bi možda zaista bilo bolje odabrati onog pored kojeg se osjeća sigurno, ali nešto joj u utrobi govori da bi na kraju ipak bila nesretna. Pokušala je staviti sve na papir, pokušala je vizualizirati sebe dugoročno sa oba muškarca, pokušala je sve savjete ljubavnih gurua sa interneta, pokušala je, ali uzalud.
Ja sam se, s druge strane, automatski sjetila jedne izjave koja savršeno opisuje njezinu situaciju. “Ako morate odabrati između dvije osobe, odaberite onu drugu, jer da vam je zaista bilo stalo do prve, ne bi vam se svidjela ova druga.”
Pitala sam je što namjerava napraviti, kako će donijeti odluku, a ona se nasmijala kao da sam rekla najbolji vic na svijetu i odgovorila – intuitivno Aida, postoji li neki drugi način za to? Nasmijala sam joj se, svjesna više nego iko da drugog načina nema, svjesna da je ona već donijela svoju odluku.
