„Zapravo sam se jednog dana probudila i odlučila da se više ne želim tako osjećati, nikada više! I promijenila sam se. Preko noći.“
Sjećam se dana kada sam ti rekla da odlazim. Sjećam se kako mi se šminka razlijevala po licu. Sjela sam u auto i odvezla se kad sam te ugledala. Kroz suze sam mogla vidjeti da gledaš kako odlazim. Stajao si tamo baš kao i svako jutro prije mog odlaska na posao, no ovog puta nisi slao poljupce, nisi mahao. Samo si gledao za mnom.
Čekala sam te i čekala.
Trebala sam nešto.
Bilo što.
Zaustavila sam auto na trenutak jer sam očajnički željela vidjeti da trčiš za mnom, da me pokušavaš zaustaviti. Još uvijek sam bila spremna boriti se za nas, no shvatila sam naposljetku da sam činila upravo ono zbog čega sam te i ostavila. Čekala sam te. Opet.
Potrošila sam puno vremena čekajući te. Neprestano sam gledala iza sebe ne bih li te ugledala kako nekim čudom dolaziš. Provjeravala bih mobitel svake dvije minute u nadi da ću dobiti tvoju poruku u kojoj će pisati „Trebam te“.
Željela sam da čezneš za mnom kao što sam ja čeznula za tobom.
Željela sam da misliš na mene kao što sam ja mislila na tebe.
Jednostavno sam htjela da se boriš za mene. Za nas.
U tvojim rukama osjećala sam se sigurno. Rekao si da želiš da budem tvoja žena i majka tvojoj djeci i vjerovala sam ti. Svaki dio mog bića želio je da ti budeš muškarac s kojim ću stati pred oltar. Od trenutka u kojem smo se upoznali, vjerovala sam da si ti onaj pravi za mene. No, s vremenom svijetlo u tvojim očima se promijenilo. Postali smo kao vatra i benzin, toksični.
Krivila sam sebe za mnogo toga. Zaista sam mislila da sam odgovorna, no nisam bila. Potrošila sam dane u brizi oko tebe. Izgubila sam se. Svi bi me pitali zašto dopuštam da se tako ponašaš prema meni, no ja sam vidjela nešto u tebi. Voljela sam te. Iskreno sam te voljela.
No, tebi ništa nije bilo dovoljno.
Prvi puta kada si me ostavio, otišao si kući jer si trebao osjetiti nešto. Mislio si da će odlazak kući biti dovoljan za to, no shvatio si da ipak nije. I tako si se vratio iako ti ni to nije bilo dovoljno. Ti si onaj koji bježi. Bježiš kada sve krene nizbrdo. Ne možeš izdržati ni godinu dana bez da dramatično nešto ne promijeniš. Nisam sigurna ni da li sam znaš što uopće želiš.
Dala sam ti sve. Učinila sam sve što sam mogla. Prihvatila sam tebe, tvoju prošlost, tvoje nesavršenosti i tvoju tamnu stranu. Skrivao si stvari od mene. Vjerujem da imaš dobro skrivene tamne tajne o kojima nikome ne govoriš. Čak i kada me srce boljelo, stajala sam uz tebe i voljela te unatoč svemu. Govorila bih si „ostavio te jednom, nisi ga nikada trebala uzeti natrag“.
No, da nije bilo ovog iskustva s tobom, nikada ne bih naučila lekciju. Lekciju da ne mogu nekog „popraviti“. A voljela bih te bez obzira na neprospavane noći, bez obzira na trenutke samoće koje sam uz tebe osjetila. Voljela bih te cijeli svoj život.
Stoga, kad se probudiš jednog dana i nešto te podsjeti na to da si me trebao cijeniti, neće me više biti. Odbijam ostati i čekati trenutak u kojem ćeš zažaliti što si me izgubio. Odbijam.
Ostat ću svoja bio ti svjestan moje vrijednosti ili ne. Jer ja sada znam koliko vrijedim. Učim živjeti bez tebe iako ponekad ne želim, no vjerujem da Bog ima plan za mene. Molim za tebe svaki dan. Molim da nađeš svoj put i sreću u sebi.
I sada kada sam rekla sve ovo, predajem se. Predajem ovu bitku.
