Od kada je poznajem, imam problem sa kontinuiranim nedostajanjem, ali već sam pisao o tome. Sada hoću da pišem o njenom liku u mojim očima, i osjećanjima i namjerama koje imam prema njoj. Pisaću o njoj kao o uzroku nespavanja, kardiovaskularnog nemira, pojačane apstrakcije i potrebe za osvajanjem, i sve to krajnje realno, bez preterane patetike i literarnih dekoracija, objektivno koliko god bude moguće.
Da, ona zaista jeste divna mlada žena, fina i nježna, mada ne od onih koje više glume da su dame nego što to zaista jesu, i ne od onih krhkih koje muškarac uvijek mora da spasava od nečega i nosi na leđima. Lijepa je i likom, i stasom, i duhom, ima srce žene-ratnice i sigurne ruke koje umiju da drže i cvijet, i mač. Umije sama da bije svoje bitke, spretna je i odvažna kao prava Amazonka, gladna uspjeha i pobjeda. Vjerujem da su njeni dometi visoki, da može ostvariti mnogo toga, i kada bih mogao nečemu da se nadam, nadao bih se da ćemo se boriti zajedno, jedno uz drugo, da zna da nije sama, da joj čuvam leđa i pazim da ne posrne. Želio bih da budem uz nju i ne dozvolim joj da uzmakne kada borba postane teška i kada pomisli da nema više snage, da joj rastjeram sve sumnje i kažem joj da nema bitke koju ne može dobiti, da je dovoljno jaka da pobijedi čak i samu sebe, da iznova osvane kao nova zora i zasija jače nego ikad. Volio bih da uvijek bude sa moje lijeve strane, na mjestu bijele kraljice, jer njoj to mjesto sasvim pristaje, i uradio bih sve što mogu i ne mogu da se te moje nade ostvare.
Kada razmišljam o njoj, razmišljam o vrijednostima skrivenim pod njenom tjelesnom ljepotom. Da sam malo bolji matematičar nego što jesam, zanimalo bi me da izračunam koliko iznose obim njene duše i zapremina njenog uma, pa bih pomnožio te dvije veličine, i vjerovatno kao proizvod dobio neki novi kosmos. Da sam malo bolji fizičar nego što jesam, s tom računicom izazvao bih novi Veliki prasak. Želim da pričam sa njom o raznim temama, od kuhanja i treniranja, do etike i metafizike. Želim da vodimo duge i zanimljive razgovore o životu na Mjesecu, hemijskim reakcijama, nadrealizmu, pandama, Napoleonovim osvajanjima, odnosima između dvije Koreje, i svemu ostalom. Volio bih i da ovladamo neverbalnom komunikacijom, da možemo, kada ukrstimo poglede, da razmjenjujemo misli i emocije bez riječi, da čitamo jedno drugom istinu iz očiju, i da provedemo živote istražujući sve moguće nivoe tjelesne i mentalne bliskosti.
Često mislim na nju, jer mi konstantno nedostaje, i želim da znam da li je dobro, da joj kažem da mi fali i da imam mnogo planova za nas. Kad-kad mi dođe da je uzmem za ruku i odvedem na dug i dalek put, preko planina i okeana, kroz džungle, prerije i tundre, da dižemo revolucije po svijetu, krotimo nemirne vulkane i bjesne talase, plešemo na vjetru i kiši, slobodni poput orlova, sretni kao potomci Sunca. Kad-kad mi dođe da je zagrlim i poljubim, i da to traje vječno; da je nasmiejem i oraspoložim, i da to radim vječno; da izgradimo naš intimni svijet, i da nam on bude vječnost.
Htio bih da sa njom probam sve, a zbog tog kontinuiteta nedostajanja ponekad imam subjektivni osjećaj da prolaze vjekovi, jer ne znam baš mnogo o strpljenju, i preduga mi je svaka mjerna jedinica vremena koja me zatekne bez nje. Ipak, umiri me kada se sjetim da sam ja nju čekao 28 godina, da sam je čekao ni ne znajući da je čekam i da će jednog dana doći. I šta onda za mene znače još jedan dan, mjesec ili godina? Ništa, sada kada mi je puno srce zbog nje, kada mi je dah dublji zbog nje, kada mi se život čini ljepšim zbog nje. Iako mi nije prijatno, sada je čekanje sitnica, i, ako treba, postaću najstrpljiviji čovjek koji je ikada hodao svijetom. I stajaće mi brada ko Isusu, postaću mesija i propovijedaću strpljenje kao najuzvišeniju vrlinu. Čekaću da zauzme mjesto sa moje lijeve strane, mjesto bijele kraljice, jer to njoj sasvim pristaje, i jer je vrijedna čekanja.
Autor: Milan Jokić
