Kad se otima za igračku u vrtiću – dođu mama i tata i viču malo i na vaspitačicu i na drugara, tuđe, ono loše dijete koje kvari njihovo i ne da mu da se igra. Jer njihovo je zlatno! I tad sa ponosom u očima gledaju mezimca!
Kad se potuče sa drugom u školi – dođu tata i mama. Zaprijete kome treba, ucijene, samo da im zlato bude bezbijedno u školi, pa taman i da je krivo i da je započelo i da ugrožava druge. Ima i ono sva prava kao i sva djeca! I dalje se cakli ponos u očima jer takvog genija svijet nije vidio!
Kad počne da bježi sa časova u srednjoj, da psuje profesore i siledžijski da tretira drugare – dođu mama i tata i objasne svima da je sad u osjetljivim godinama, da ga niko ne razumije i da nikako nije kriv što ga svi izazivaju! Ponos su odavno zaboravili, ali mama i tata nisu umorni, ne, jedino oni ne odustaju, tako i treba da bude!
Kad jedva završi srednju, upišu ga mama i tata na privatni fakultet, jer – ko je još vidio da ima hleba od državnog, a i što da se muči dijete kad će isto postići sa mnogo manje rada! Neće mama i tata da priznaju da su propustili da od svog mezimca stvore čovjeka, neće da vide da nema ni znanja ni volje ni za šta, ne, ne. Još uvijek ima nade!
Sada već uveliko uzima ćaletov dobar auto bez pitanja, jer već sa 15 je počeo da izlazi i da nikom ne govori gdje (a ko bi i smio da ga pita!). Ima preko 20 saobraćajnih prekršaja, ali tata ima druga u policiji i to se zataškava. Šta će sin, mlad je, svi smo mi bili mladi i pravili gluposti! Već sada može da izdrži dosta alkohola na nogama, ma prvi je, kad se pije, a već sa 15 je počeo da cirka iza škole. On je lud, on je brz i svi tako vole da budu u njegovoj blizini, jer mnogo je kul!
I tu su tragovi kočenja, neka krivina koja, gle čuda, do tad nije bila tu, tu je vrisak i bol. I tu je smrt.
I bio je dobar, fin dečkić iz ulice, nikad nije pravio probleme, primjeran đak i dobar drug!
Laž! Jedna za drugom jer o pokojniku samo najljepše, naročito kad je mlad!
Mnogo mi je muka. Što lažete? Zar ne mislite na svu tu djecu koja će opet tako pijana da sjednu za volan? Zar ne mislite da sve toliko smrdi u ovoj silovanoj Bosni da je dosta prikrivanja. Sad je gotovo! On je mrtav! I sad počinje! Sad treba reći, vikati na sav glas da to tako ne može i ne treba!
Gdje ste mame i tate? Ne usuđujem se da diram u vaš bol, ali što plačete sad?!!!!! Kako ste dozvolili da vam kćerka od 15 bude zvijezda splavova i kafana? Zašto umirete od smijeha kad vam sin priča dogodovštine kako je pijan radio neku mnooogo ludu stvar sa ortacima? Zašto je ne pitate gdje je krenula u tako kratkoj suknji i golih sisa u utorak, a sutra se ide u školu? Zašto dopuštate da vozi vaš auto, a tek je položio i ne trepnete kad pritisne gas malo jače? Zašto sad plačete?
Djeca nam se lože na osione debile, djecu pjevačica i pevačicica koja ničim drugim nisu zaslužila da budu poznata osim što su djeca već navedenih! Djeca bi da nam budu kao i oni! Piju dok se ne onesvijeste, pristaju na poniženje samo da ih ne bi odbacili! Čemu ste ih to učili? Pa vi ih ispraćate u kafane sa riječima da se dobro provedu!
Fino društvo, primjerna djeca, a u društvu dilera i nekontrolisanih bogataških klinaca! Napaljenih debila! Cijeli svoj identitet zasnivaju na maminim i tatinim parama! To želite svojoj djeci? Tamo ih šaljete i ponosite se kako ,,vole život“! Lože se klinci da stoje u kafani pored onog jednog, kako bješe – mama mu je prepumpana pevaljka, a tata pokojni kriminalac! Lože se da im dozvoli da sjednu u njegov separe! Šta nose u glavi? I samo se čeka slika na popularnim sajtovima, jer ako vam tamo izađe slika iz noćnog provoda – e, pa da, tad ste neko. I svi su tako slatki i blesavi, sa malo više od onih dozvoljenih promila alkohola u krvi. I onda ne znamo otkud i kako se dogodilo da bahate budale udare i usmrte momka na mostu. I onda ne znamo kako nam pogine 16-godišnjak na motoru, za koji njegovi roditelji uopšte i ne znaju! I čudimo se kad se šestoro mladih sroka u ledenu rijeku, a sekund prije toga su pjevali u glas i zezali se! Samo vi lajkujte slike na fb-u i aplaudirajte kad vam dijete stiče popularnost viseći po onome što je samo dno čaršijskog života – splavovi i ove moderne kafane!
I poslije svega toga muk! I laž. Jedna za drugom. Da opravadamo, da izbrišemo ako možemo. I niko nije kriv, i niko nije htio i oprostimo svi. I gurnimo pod tepih. Evo ga ide vikend da se opet šokiramo prizorom slupanog automobila, brojem mrtvih i da opet kroz suze pričamo kako su bili primjerna djeca.
Izvor: Raskoljnikov
