Prva istina s kojom se trebate suočiti ako ste se odlučili putovati u Jajce jeste 5 do 7 sati vožnje od Tuzle, zavisi kojim prevoznim sredstvom putujete. S razlogom je ovo prva rečenica u ovom tekstu, jer će sve one koji ne vole da se voze, na prvu, odbiti od planiranja posjete gradu koji je jako mali, ali nestvarno lijep. Mada, kad malo bolje razmislim, za bosanskohercegovački pojam grada, nije ni tako malen. Na to ću se vratiti kasnije, jer moram naglasiti da ćete shvatiti da se svaki sat putovanja do tamo, itekako isplati, čim stanete na zemlju ovog srednjobosanskog grada.
On vam leži na području koje je neoborivi dokaz ljepote bosanskohercegovačke prirode, koju stranci mnogo više cijene nego mi sami. Izlizana je floskula reći da je rijeka Pliva prirodni biser. Trebala bi neka mnogo jača riječ da je opiše kako dolikuje. A vidi se i da je Jajčani baš paze i maze.
Vozila sam se nekih 20-tak kilometara uzvodno (bar meni djeluje toliko, jer sam jako loša u procjeni udaljenosti) i upijala sam, bez daha, svaki zavoj koji prolazi Pliva, poskakivala s njom na svakom kamenu koji je preskakala i osjećala totalni zen gledajući u jezerca koja je formirala. Netaknuta, čista priroda. Oduvijek osjećam strahopoštovanje prema rijekama i vodenoj sili, ali ovdje bih dodala i istinsko divljenje estetici koju je kreirala sama priroda.
Znate, Pliva vam nije vazda tako divna i mirna, zna i da podivlja. Kad se susretne s Vrbasom. Ljubav neka luda. I onda napravi najljepši “vodeni party” i pruži najljepši prizor koje su moje oči vidjele u posljednje vrijeme. Poznati slapovi u Jajcu su mnogo više od onoga što se vidi na fotografijama i čita u tekstovima o njima. Ako imalo volite vodu ili prirodu u bilo kom smislu, željeti ćete ostati pred slapovima satima. Neće vam smetati ni vjetar, ni mokra kosa i razmazana šminka, niti ako pokvasite noge… jer ovakav susret s prirodom oči u oči, malo gdje ćete imati priliku doživjeti. Čujete samo zvuk udaranja vode o stijene, osjećate tu istu vodu na sebi i oko sebe. Božanstveno!
Osim što je majka priroda ovako počastila Jajce, počastili su ga i ljudi koji su kroz vijekove živjeli u njemu. Ostavili su mu u amanet predivnu tvrđavu, u čijim zidinama se izgubite dok kažete keks. S rubnih dijelova se prostire pogled na cijeli grad i okolnu prirodu. Ne čudi da su se baš tu okupljali kraljevi sve do Osmanskog perioda.
Tvrđava je svjedok daleke historije, a Muzej zasjedanja AVNOJ-a svjedoči nastanku i postojanju Jugoslavije. Pomalo je nestvarno ući na mjesto gdje su udareni temelji tako velike priče kao što je bila Jugoslavija. Zastave, grbovi, ordenje, dokumenti, heroji iz svih bivših republika pričaju pravu priču o suživotu, kakoj sličnu žele i jajački srednjoškolci da žive danas – što su jasno stavili do znanja svima.
Jajce je grad koji se može pohvaliti mladim ljudima koji ne prihvataju šta im „odrasli“ serviraju. Oni žele ono što oni misle da je ispravno i što je svakom normalnom čovjeku ispravno – žele da žive svi skupa, bez obzira ko se moli kojem Bogu. I slušam o njihovoj borbi od djevojčice koja ide u treći srednje i kojoj nije jasno zašto žele da ih dijele. Slušam, sjedim na maloj tabiji tvrđave i gledam prizor zbog kojeg ni meni nije jasno čemu podjele. Crkveni toranj i munara se priljubile jedna uz drugu, nema kadra koji bi ih s tog mjesta ovjekovječio razdvojeno. Ali ipak je Jajce dio Bosne i Hercegovine, zemlje pune apsurda. Zemlje koja svoje najveće prednosti pretvara u slabosti i razloge za podjele.
Puno je toga nevjerovatnog u Jajcu. Mi vidimo jednu stranu medalje, a stranci koje ćete susresti na svakom koraku, sigurna sam, sasvim drugu. Kladim se da nikome od njih nije jasno kako to da za 6KM, ili za 3KM u slučaju da ste student ili penzioner, možete obići čak 3 lokacije od kojih zastaje dah. Ovo su cijene koje su i za bh.standarde, podcijenjene. Ono što platite tih par maraka, vrijedi mnogostruko više.
A ono što platite mnogostruko više je precijenjeno. Moja prijateljska preporuka ako se zaputite u Jajce je da ne odsjedate u hotelima i hostelima, ako baš ne morate. Ili se pripremite da je usluga je loša, a cijena visoka, jer je konkurencija slaba. Tipično „po bosanski“ – neću ništa što ne moram!
Ali svejedno, sigurno ću se vratiti u ovaj grad. Poslije druge posjete ću vam možda pisati o mostovima, jugoslovenskim zastavama, parkovima, odličnom sladoledu, silnim stepenicama kojima se morate popeti ako želite na tvrđavu, susretljivim ljudima, paunu u parku i svemu ostalome što je stalo na oko 300 kvadratnih kilometara ovog grada.
Do tada skupite svoje uspomene iz Jajca!
Autorica: Damira Ibranović
Fotografije: Damira Ibranović i Azra Kovačević
