Rosa mi se zavuče u jagodice prstiju, dok čupam maslačak sa travnjaka ispred tvoje zgrade.
To je nešto što bi ti se moglo svidjeti, pomislim.
Tebi, takvoj maznoj – ako ta riječ uopće postoji.
Tebi, emociji koja hoda.
Pričekam da se sat sa 6:59 prebaci na 7:01. Znam da voliš neparne brojeve, a i te dvije minute stvaraju iluziju da ne dolazim prerano.
Za vrijeme dok čekam smišljam što bih ti danas mogao slagati.
Pomislim da bih ti mogao obećati čarobni novčić, da ga bacaš misleći na želje koje još uvijek strepe.
Možda bih ti mogao pokriti oči tamnom maramom, pa te dovesti pred kartu svijeta.
„Gdje god dotakneš prstom – idemo.“
Ili da ti ispričam o ležaljci između dva drveta i da ti slažem da bih tamo, ako ikada legnem s tobom, mogao zaboraviti svoje srce?
Ulazim u zgradu i skrećem lijevo.
Smijem se tvom objašnjenju da je i lijevo neparno.
„Učili su nas da pri prelasku ceste gledamo lijevo-desno-lijevo. To ti je kao 1, 2, 3. Znači da je lijevo 1 i 3. Lijevo je neparno.“
Onda još jednom skrenem lijevo i nađem se pred tvojim vratima.
7:02.
K vragu, pričekat ću.
Pomislim da bih ti mogao slagati kako si ti svaki od moja 33 trenutka sreće.
Kao knjiga koju si spomenula one večeri.
Možda onaj klišej da si ti jedina koja mi je vidjela dušu.
Zvuči kao nešto što bi voljela čuti, pomislim.
Ti, nježnost koja diše.
Ti, malena vila koja sanja otvorenih očiju i dlanova.
Ili da ti slažem da ćeš me jednom smjeti priznati.
Pokucam 3 puta.
Prije nego otvoriš, još mi stotine laži zaživi u mislima.
I sve se one sakriju u jednoj riječi, dok ti maslačak stavljam pred usne.
„Mislim da bi ti mogao ostvariti želje ako sve otpuhneš, malena moja.“ – završim s tom laži.
I to „moja“ sačuva u sebi sva buđenja koja nećemo doživjeti skupa.
Uzmem tvoje malo tijelo, spuštajući ga na meku bijelu podlogu.
Onda ti se zagledam u oči i pustim da ti uzdišeš zagledana u moje.
Na tren ti, između dvije laži, dozvolim da vidiš koliko je ničega u meni.
Ali ti dlanove čvrsto postaviš na moja leđa.
I shvatim da si točno takva.
Ne treba ti čarobni novčić. Niti prst uperen na bilo koji dio svijeta.
Ne treba ti ležaljka između dva drveta.
Niti let maslačka.
Povučeš mene bliže sebi.
Gotovo.
7:11.
Povjeruješ u „Moja.
(Jelena Kastaneti)
