Kažu kako je svaka tjelesna bolest povezana s našim emocijama, i to je apsolutno tačno. Svaka oboljela žena je prije bolesti imala neku emotivnu tragediju, kaže Ivana Kalogjera.
U maju 2015. Ivana Kalogjera je saznala da ima rak dojke. Borba s bolešću je bila teška, no iz nje je izašla kao pobjednica. Ivana je pokrenula portal “Nismo same” na kojem žene i muškarci oboljeli od raka mogu podijeliti iskustva, savjete, potporu.
Evo što je Ivana Kalogjera kazala za 24sata:
Jedan od prvih konkretnih poteza bivšeg ministra zdravstva Darija Nakića bilo je ukidanje ‘Programa 72 sata’ namijenjenog onkološkim pacijentima. To me je užasno naljutilo. I to iz dva razloga. Prvo, u maju 2015. dijagnosticiran mi je rak dojke i uopšte nisam imala pojma da postoji ‘Program 72 sata’. Nikad mi ga niko nije ponudio. Drugo, ministar je, kako bi dokazao da je u pravu, tvrdio da od raka uglavnom obolijeva ‘starija populacija’.
Rak pogađa sve
Kad sam oboljela, imala sam 52 godine. Ako bivši ministar misli da sam stara i da sam svoje proživjela, ja tako ne mislim. Život je tek preda mnom. Danas svi nalazi pokazuju da sam zdrava. No doći će do toga nije bilo nimalo lako. Odradila sam 16 hemoterapija i 25 zračenja. Posljedice osjećam i danas. Limfa mi ne funkcioniše kako treba pa mi jako otiču noge. Ponekad od bolova ne mogu spavati cijelu noć ili ujutro ustati iz kreveta. Kažu da je to od hemoterapije. Baš kao i zaboravljanje. Neki dan sam se potpuno izgubila u centru grada. Mjesec dana prije toga krenula sam kćerki na roditeljski, a onda u jednom trenutku više nisam znala kuda idem. Ali tu sam. Živa sam.
Redovne kontrole su nužne
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim što mi se tačno dogodilo. Bio je petak, 29. maj, kad me je liječnik kod kojeg sam kontrolisala dojke posljednjih 12 godina nazvao i rekao kako je nalaz pokazao da imam rak. Srušio mi se cijeli svijet. Tad sam imala naznake da ću uskoro ostati bez posla. I na sve to još i rak. Nakon početnog šoka i mora isplakanih suza brzo sam se pribrala. Istu me je večer u svojoj poliklinici primio prof. dr. Zdenko Stanec. Odlučila sam otkloniti obje dojke. Operaciju smo zakazali za 16. juna. Ma kako to glupo zvučalo, trebalo mi je neko vrijeme da se oprostim sa svojim dojkama i pronađem unutrašnji mir.
Rak – bolest duše
Sad se sigurno pitate zašto sam odlučila maknuti i zdravu dojku. Zato što sam iz te navodno zdrave dojke svake godine izvadila najmanje dvije epruvete gnoja. Svaki stres prolazio mi je kroz dojke. Stres na poslu, stres u privatnom životu… Posljedice sam uvijek prvo osjetila na dojkama.
Kažu kako je svaka tjelesna bolest povezana s našim emocijama. Apsolutno tačno. Kroz razgovor s drugim oboljelim ženama spoznala sam da je svaka od nas prije bolesti imala neku emotivnu tragediju. Danas nakon svega što sam iskusila rekla bih da je rak definitivno bolest duše. I tu već dolazimo do najvećeg apsurda našeg zdravstvenog sistema u kojem se liječi samo tijelo. O tome kako se osjećate niko s vama ne razgovara. Iako je psihološka pomoć u tom periodu potrebna ne samo vama, nego i članovima vaše porodice, pa i prijateljima. To je bio jedan od motiva zašto sam pokrenula portal “Nismo same”. Moj je stav da se niko ko je prošao težak put izlječenja ili se još liječi ne smije osjećati usamljeno i zaboravljeno.
