Depresija je kao nestašni kućni ljubimac koji prijeti da ti dođe glave. Ne smiruješ njegovu prirodu, hraniš ga i on na kraju toliko poraste da pojede tebe.
Ako me je nešto nerviralo tokom ovog još malo pa tridesetogodišnjeg života, to su rečenice: “Ma, nemoj da izmišljaš. Nije ti ništa. Ne znaš ti šta su problemi. Zašto si neraspoložen? Biće to dobro“.
Mogu ovako da nabrajam do sutra. Na racionalnom nivou problema možda nema, ali podsvijest je gadan saveznik depresiji i anksioznosti kad želi da napakosti svjesnom dijelu uma.
Depresiju ne možeš da izmisliš, ona ne prolazi sama od sebe, neće je riješiti kafenisanje, slušanje razdraganih priča i gledanje klipova na Youtube-u. Ona je došla sa namjerom i kao svaki nepoželjan gost, zauzela busiju i nema namjeru da ode, sve dok je ne otjeraš. Proces guranja kroz vrata te iste napasti nije naivan.
Depresivne faze u radnim dvadesetim uopšte nisam prepoznavao. Obično bi nastupio period kad bih 15 do 20 dana bez prestanka po cijeli dan bio za kompjuterom i igrao video-igre. Fantazirao bih o svijetu koji ne postoji jer mi se ovaj realan nije dopadao. Kad god bih napustio računar i odlučio da nešto radim, nastao bi period otupljenja. Volja ne postoji – mrzi me da se presvučem, mrzi me da očistim stan, mrzi me da se istuširam i onda ostanem da ležim.
Depresija ne udara samo na raspoloženje, ona se namerači na sve u tvom životu. Tu podsvjest igra glavnu ulogu.
Prvi udarac je na samopouzdanje. Moj svesni dio uma želi da ustanem i da očistim stan, ali podsvjest javlja da nema potrebe jer će on svejedno za par dana biti u haosu. Kad se svjest umiri saznanjem da ne treba da se mučim, onda samopoštovanje kreće da opada. Krivica je na repertoaru – ti si nesposoban, ti ne možeš ništa u životu, zašto uopšte udišeš kiseonik, ti najgora osoba koja hoda ovom planetom…
Kroz slične faze sam prolazio dok sam spremao ispite, ili se spremao da izađem u grad, da se vidim sa društvom ili da uradim bilo šta što je navodno dobro za mene. Zapravo, u sve što je dobro i za mene i moje raspoloženje depresija želi da se umiješa. Uglavnom je i povezana sa opsesivnim mislima.
Ovo se nerijetko događalo kad želim da izađem uveče u grad. Sve počinje malom idejom koja se razrađuje i razgranjava. Prva misao je da ću se loše provesti i klupko kreće da se odmotava. Drugi će biti raspoloženi, a ti nećeš. Ja već znam da ću biti neraspoložen. Kako bih se spasio neprijatnosti i poštedio druge, mada najviše sebe, presvlačim se natrag u pidžamu i ostajem kod kuće. I onda se krug sa krivicom obrće.
“Trebalo je da ideš, vidiš kako ništa ne možeš, mogao si da probaš…”
Krug se zatvara na samopouzdanju koje vječito briše patos.
Stvaranje nerealnih ideja vodi ka stvaranju prepreka. Ono što je za neke obična svakodnevna radnja za mene je bila nuklearna fizika koja je morala da se analizira kako bi se izbjegla prepreka.
Imao sam čitavu osmišljenu putanju kojom sam išao do radnje i niz opsesivno-kompulsivnih pravila koja sam usput morao da poštujem – u suprotnom, odustajao sam od kupovine. Pravilo je bilo sljedeće – hodanje isključivo stranom ulicom gdje su breze, nikako ne smijem da nagazim na udubljenje na asfaltu poslije treće zgrade, onda prelazim na drugu stranu ulice, da bih ponovo prošao ispod breza sa druge strane i onda se vraćam na suprotnu stranu gdje je radnja. Često se događalo da se zamislim i da omašim imaginarnu putanju i da se vratim potpuno ucveljen kući jer nikad neću uspjeti da odem do radnje. Radije ću da trpim glad, nego da prekršim pravilo. Ovaj ritual sam osmislio pošto su me u toj ulici napali psi, pa sam u sebi zamišljao ovako – ako ne prekršim nijedno pravilo, pas se neće pojaviti (treba li da dodam da su se, uprkos tome, redovno pojavljivali, ali ja nisam odustajao?)
Vrhunac anksioznosti je bio strah od ulaska u kupatilo i još mu nisam dokučio uzrok. Pretpostavljam da je klaustrofobija dominirala u jednom periodu. Mali prostor u kojem ima “malo vazduha” i u kojem mogu da padnem i da se udarim o bilo šta – lavabo, veš mašinu, wc šolju, tuš kabinu… To me je dovodilo do fatalističkih misli.
Spavanje je znalo da bude pravi košmar, ali bez sna. Pored toga što san ne dolazi na oči i što razmišljam kako ću sutra da odem do radnje, razmišljao sam kako da se opravdam društvu što neću doći na obećanu kafu. Niz misli je znao da traje do pet ujutru, sve dok me premor ne obori.
Rešavanje je bilo najteže jer je bilo potrebno kopati gdje je problem. Ko još voli da priča o pravim problema, pa čak i sa samim sobom?
Jednu sjajnu stvar mi je rekao psihoterapeut: “Tvoje poimanje realnosti ne može da bude isto kao kod nekog drugog. Tvoj otisak prsta je jedinstven, samo je važno da vidimo zašto se linije kreću u tom pravcu. Otisak ne možemo da promijenimo, ali putanju tvog života možemo.”
Problem je problem – ne znači da je nerealan ako ga ne razumiješ. Važno je da onaj ko ga ima shvati na vrijeme i da umjesto što će sažaljevati i mučiti sebe, da sve od sebe da ga riješi. Ako je neko uspio, nek mi se slobodno javi.
Izvor: Noizz.rs
