Možda se pitate zašto baš ovaj naslov ako pišem o ženama kojima se divim. Knjiga Mrs. Dalloway, koju je napisala Virginia Woolf kao krik jedne nezavisne žene, koja se odbila prilagoditi monotonom društvu, na mene svaki puta iznova ostavlja jači efekat nego kada sam je pročitala prethodni put. Voljela bih da postoji više ljudi koji nas mogu emocionalno razdrmati i natjerati na razmišljanje kao prava knjiga u pravo vrijeme.
Vjerujem da je do mene, ali u zadnje dvije godine mi riječi par žena kojima se divim, teže padaju nego bilo koja “muška pametna”. One zaslužuju čestitku na kojoj piše jedno jednostavno “Hvala za sve!” na kuhinjskom stolu svako jutro.
Par godina unazad, tačnije 4. septembra 2012.godine, odselila sam se za svojim snovima, da pronađem sebe i “svoje ja”, individualnost. Za nešto manje od mjesec dana ulazim u svoje dvadesete i evo pitam se gdje mi je vrijeme proletjelo dok se sjećam najljepših momenata života u Austriji, Škotskoj, Francuskoj… i svojoj dragoj Bosni.
Austrija 2012
Kameleonov rođendan 2013
Škotska, Strathallan, 2013 – 2015
Paris 2017
Šta da kažem o tim divnim ženama koje su u ovih pet godina u meni promijenile čak i stavove kojih sam se čvrsto držala, osim da ih ne želim svrstati ni u jednu kategoriju – one su jednostavno super žene.
Nedavno me muškarac pitao da kategorišem šta za mene znači “dobra žena” i od toliko muških kategorija ljepote, zapitala sam se šta za mene zapravo taj pojam znači. Toliko kategorija konformizma, vanjske i unutrašnje ljepote: premršava, predebela, previše trenira, trebala bi da trenira, previše šminke, treba joj šminka, predugi nokti, prekratka suknja, previsoka štikla, suviše samopouzdana, premalo samopouzdanja, previše slobodna, premalo opuštena, previše pametna, ni trunke pameti… u sve te “kategorije” nas svrstavaju.
Ja žene oko sebe dijelim samo na one koje su ostavile uticaj na mene i na one koje nisu. Malo ih je koje jesu, ali takva prijateljstva i duboku ljubav ja nazivam svojim “sidrima” jer me te iste žene mogu jednom rečenicom, u pravo vrijeme smjestiti na jedno mjesto i vratiti na zemlju iz mojih oblaka. Uvijek se nadam da sam ja to isto za njih i najljepši kompliment mi je kada čujem da sam uticala na njihove životne odluke.
Jedna od tih žena je zapravo “krivac” mojoj slobodi i maštanju van svih granica. Ona me naučila kako otići iz Bosne, a nositi sve ono što volim sa sobom. Svaki puta kada idem nazad u drugu zemlju, sjetim se onoga što mi je ona rekla kada sam neutješno plakala što “moram” otići – da se ništa ne mora, ali da ne mislim o juče, nego o danas i sutra. Na to se nadovežu Šerbedžijine riječi koje su mi ostale u sjećanju: “Puno dolazim i puno odlazim”. Uvijek sam jedan let daleko od svoje Bosne.
Druga super-žena u mom životu, zaslužna je za moju neizmjernu ljubav prema Pariškim ulicama, noćima na Montmartre-u i glasu Edith Piaf. Ona me naučila da ništa ne žalim, da uvijek ostanem pri svojim riječima, da mnogo čitam i još više razmišljam van svog dosega, da uvijek sanjam i malim realnim koracima ispunjavam svoje snove. To je žena koju sam poželjela imati na svojoj maturi, koja je unatoč svim obavezama tu i došla, na jedan dan iz Pariza u Škotsku. Čula sam da često ljudima kaže kako bi voljela da njena desetogodišnja kćerka liči na mene sa svojih dvadeset godina, a ustvari ne zna da ova dvadesetogodišnjakinja samo želi da liči na nju sa svojih četrdeset. Ove dvije žene dijele iste kvalitete – obje su sanjari koji su svoje snove dostigli malim realnim koracima.
Moja treća super-žena došla je u moj život prije nekoliko mjeseci i pružila mi neku drugačiju majčinsku toplinu, sreću i podršku mojim snovima. Za nju vjerujem da je trebala biti rođena Parižanka, jer znam mnogo Parižanki koje žude za takvom lakoćom komumnikacije, elegancijom i otmjenošću. Nevjerovatno je kako neki ljudi dođu u naš život onda kada nam baš oni, takvi trebaju. Uvijek sam sebe stavljala na prvo mjesto, a svoju karijeru ispred svega i svakoga, a gledajući ove tri žene naučila sam da ne mora sve da ide po hijerarhiji, da se mnogo stvari može poredati na jednu liniju, horizontalno. Karijera, ljubav, uspjeh, majčinstvo i kompromis.
Jedna od njih je rekla: “Ja sam u stanju perpetualne nostalgije od dana kada sam 1991. krenula u SAD. U tom procesu sam shvatila da se dobro osjećam na obje strane Atlantika. U BiH sam posljednjih godina puno više nego u Americi, ali moja prisutnost na umjetničkoj sceni Njujorka je i dalje bitna. Razlog mog „povratka“ je jedino velika ljubav prema čovjeku mog života i našoj porodici.“. Ovo je moj novi omiljeni citat mimo moje Virginije Woolf, Tolstoja, Dostojevskog, Bukowskog.
Moje tri žene su za mene kao dobra knjiga u dobro vrijeme. Tjeraju me na razmišljanje, otvaraju mi oči i nevidljivom gumicom brišu granice nemogućeg.
Autorica: Ena Berbić
