U sve češćoj priči školovanja mladih za Njemačku, teško je ostati ravnodušan i (ne)prihvatiti nametnute stavove i vrijednosti. Naša mlada država, izranjavana sa svih strana, porušena i napokon ponovo vraćena u normalne kolosjeke, susreće se sa problemom sve većeg iseljavanja mladih u „bolju budućnost“.
Šta ih čeka tamo? Naši iseljenici nam donose različite priče. Neki su imali sreće, pa se zaposlili, neki opet još uvijek stoje na mjestu, neki se dopunjavaju svoje obrazovanje, ali svima je samo jedno u glavi kako ostati i kako završiti u „obećanoj zemlji“.
Jasno je da se mladi opredjeljuju za odlazak jer oni nemaju tačne informacije o onome što ih čeka tamo, nego se rukovode pričama i tekstovima sa raznih sumnjivih portala i na osnovu toga donose konačnu odluku. Ali, šta se dešava sa onim iskusnijim, onim koji su tu djecu donijeli na svijet; šta se dešava sa roditeljima? Da li je koncept njihovog viđenja budućnosti svoga potomka daleka zemlja? Šta je sa našom politikom, natalitetom? Šta planiramo za deset godina? Gdje ćemo biti svi mi tada? Gdje će otići naše obrazovanje? Hoće li ga biti? Hoćemo li imati koga da obrazujemo? Hoćemo li imati kome usaditi kulturološke i folklorne vrijednosti naše domovine?
Da li je to ono što sami sebi želimo, pa obrazujemo djecu po sistemu „šalji nek radi bilo šta“?
Da li su naša djeca zaslužila i da li se njihova intelektualna snaga odnosi na „raditi bilo šta“?
Svoju najpametniju djecu šaljemo u Njemačku! Svoju najpametniju djecu obrazujemo tako da, nakon što završe srednju školu za medicinsku sestru – tehničar, ostavljamo bez prirodno matematičke grupe predmeta i nemogućnosti predomišljaja.
Eh sad, kao pristupiti analizi odlaska u Njemačku, a ne ponoviti sve ono što su i protivnici i pobornici kazali. Ja moram ovako, na svoj način, pokušati analizirati potrebe ljudi da idu u „obećanu zemlju“ prati tuđe stražnjice.
Kažu kriza je kod nas. Jeste, velika je kriza, ali može se naći nešto da radiš, makar na nivou pranja njemačkih stražnjica.
Ili mozda griješim? Možda ipak ima tu nekog čara u tim švapskim, stražnjim, staračkim dijelovima tijela, koje mame svojim oblicima i veličinama. Možda je sve to stvar prestiža pa kad kažeš:“Idem u Njemačku raditi kao medicinska sestra“, to bi trebalo, malo emancipovanije, da zvuči u toj metafori velikog broja guzica.
Bilo kako bilo, sad je to tako, njima se sviđa i nije nam u to zabadati nos. Mi ćemo ih podržati, neka ih, nek idu.
Ali, ne bih ja sve ovo ni započela pisati da me nije uznemirila činjenica kako danas svoje jedino bogatstvo koje imamo usmjeravamo baš u tom pravcu. Od intelektualaca do manje informisanih, svi su usmjerili svoju pažnju ka medicinskoj struci.
„Ja ću svoje dijete upisati u medEcinsku“, to je postalo osnovno pravilo komunikacijskog kanala na našim prostorima.
„Nek’ ide dijete, tamo je bolje, snaće se“.
Jasno je meni da Njemačka ima svoje čari, da su tamo veće plate, ali i troškovi, da se tamo lakše nađe posao, ali mi nikako nije jasno zašto poslati dijete baš u tu svrhu?
Razmišljam, ali ne razumijem, pa eto!
Upisati Medicinsku školu, a zatim usmjeriti dijete ka završetku nekog višeg ili visokog obrazovanja i to razumijem. Nakon toga neka, neka ga, nek ide u Njemačku ko gospodin, ko insan, sa znanjem i zvanjem koje sigurno neće dovesti do onoga sa početka moje priče.
Čitam danas o Gimnaziji. Pričam o vrijednostima koje dobijaš završivši istu, a od sugovornika dobijam pogled, koji govori kao da sam nešto poremetila u glavi.
Šta se desilo sa nama, našim Kantonom? Šta se desilo sa našom potrebom da gradimo stubove države, da gradimo i stvaramo intelektualnu masu? Razmišljam kao dugogodišnji gimnazijski profesor – gdje je greška? Jel pao sistem ili je samo u pitanju nadogradnja istog?
Odgovor tražim, iznosim činjenice i pronalazim smisao.
Dakle, učenik generacije neke mješovite srednje škole pada na prijemnom ispitu na fakultetu, a učenik sa dobrim uspjehom, koji je svršenik gimnazije, završava na petom mjestu istog fakulteta. Čitam konkurs koji je izašao na portalu „Crvenog križa/krsta“ u Njemačkoj, gdje traže učenike sa završenom gimnazijom za dalje doškolovavanje uz primanja od 700 eura. Pronalazim dalje informacije da su ti isti Njemci nezadovoljni onim namještenicima, koji im donesu u diplome iz Bosne, pa traže dodatno doškolovavanje u trajanju od dvije godine.
Čitam, znam čitati, ali se pitam zna l’ to još neko osim mene?! Zar samo ja vidim da smo toliko neinformisani da nismo u stanju sagledati činjenice prije nego što sopstveno dijete bacimo u ambis?! Zar nismo u stanju otići u tu srednju školu u koju planiramo upisati dijete i provjeriti šta nam pruža ta škola i kakve su njene reference? Da li je sve to što će za četiri godine da dobije naše dijete biti danguba i gubljenja intelektualne sposobnosti koje je, jadno, dobilo u osnovnoj školi?
Da li je Njemačka razlog zbog kojeg će naše dijete da završava razred sa još četrdesetero druge djece u zagušljivom prostoru i upitnom svršetku obrazovanja? Hoćemo li pustiti sve kraju i reći „Nek’ ima neko zvanje“?
Eh! Takvo razmišljanje nas je i dovelo do ovdje da imamo puno škola, puno smjerova, loše obrazovanje, nikakve rezultate, smanjenje općeobrazovne kulture i šta sve drugo?!
Šta dobijamo time? Puno škola i zvanja, koje ćemo okačiti na čiviluke i raditi sve ono što intelektualna manjina neće.
O da, imamo puuuuno škola, sa puno smjerova u kojima naša djeca uče da se udaraju, puše, naguravaju, zavlače po ćoškovima i traže sebi oduška kroz negativno dokazivanje.
Imamo, kako nemamo?! Imamo i škole u kojima se obavezno prolazi, jer, ima li smisla da obaramo djecu i da ih učimo vrijednostima, kad je lakše radi mira u kući „dati“ dva.
Imamo mi, naravno, smjerove u kojima bi bilo dobro da dijete do kraja završetka školovanja zna koja je svrha cjelogodišnjeg plaćanja mjesečne karte koju su mu roditelji kupili.
Svega imamo, ali znanja nemamo. Nemamo više ambicija, nemamo stvaralačkog duha, nemamo potrebu da svojoj djeci damo više, a ne manje, od onoga što smo mi dobili.
Imamo! Imamo strašne moraliste koji savjetuju tuđu djecu da upišu Strukovnu školu, a svi su svoju djecu poslali u Gimnaziju.
Imamo! Imamo i onih pametnih koji kažu da su očajnici oni koji pišu i reklamiraju znanje i uspjeh.
E pa dragi moji, imamo mi svega lažnoga, ali jedino istinito i bitno je to, da druge lažete, a svoje šaljete tamo gdje je bolje.
Pišemo, naravno! Pišemo jer se imamo čime pohvaliti. Hvalimo se, naravno, jer to čime se hvalimo je vrijedno, dragocjeno.
Podržavamo, naravno, podržavamo džambo plakate sa najboljim studentima i učenicima, a ne najbolje estradne, gluho bilo, zvijezde u kupaćim kostimima.
Želimo, da, želimo bolji svijet za svoju djecu, jer pobogu, vi ste svoju školovali u gimnazijama, završili su fakultete, rade akademske poslove, a našu šaljete da peru njemačke guzice.
Eh namete pokvareni, vrati nam vrijednosti dok se i naša djeca obrazuju, pa ćemo neku drugu, tuđu, školovati za Njemačku.
Autorica: Fikreta Čobo
