U međuvremenu, postalo je nepristojno da žena za sebe kaže da je domaćica.
Na pitanje “Čime se vi bavite, gospođo?” ona će se snebivati, zastati jedan dugi trenutak, pa tek onda izgovoriti to poražavajuće priznanje da je domaćica i da ne radi ništa drugo.
U vrijeme kada su žene menadžeri, sekretarice, ministrice ili u najmanju ruku PR -ovi kojih ima mali milion, biti domaćica, koja ne radi ništa drugo, poražavajuće je priznanje o uzaludnosti života. A ima li ičega svetijeg od tog najčešćeg zanimanja u našim krajevima, od tog žrtvovanja karijere i taštine, da bi se služilo bližnjima sa ljubavlju koja je sve rijeđa u našim životima. Odlaziti na plac, birati prstima najbolje voće i povrće, smišljati za svaki dan nove obroke koji se neće ponavljati, a uz to voditi računa da se što manje potroši, kuhati, prati i peglati, čistiti kuću, držati je uvijek blistavom i udobnom, plaćati račune za struju, vodu, grijanje i telefon, tražiti od muža sa nelagodom svakog dana novce za sve to, biti sekretarica i PR te iste obitelji, a često i doktor i njegovateljica, uz to (povremeno) i ljubavnica, a pri tom reći u društvu da se ne bavite ničim, da ste samo domaćica za mene je pravi podvig ravan monaškom ponašanju.
Zato drage moje domaćice, kada vas one vještice – PR-ovke dugih lakiranih noktiju, pitaju čime se bavite, slobodno im recite: Bavim se onima koje volim.
(M. Kapor)
