Veoma dirljiva priča popularnog hrvatskog književnika Zorana Antičevića koji je predstavljao Hrvatsku na najvećem svjetskom sajmu knjiga, onom u Frankfurtu.
Uživajte u čitanju:
Prešao sam dug put kako bih je posjetio. Stajala je ispred mene. Tamnoputa kraljevna guste i duge kovrčave kose premazane mirisnim uljima. Nekoliko šljokica slijepljenih za vlasi izgledale su poput blještavih zvijezda izgubljenih u mračnim dubinama svemira, a dva blistavo crta pramena klizila su niz vrat. S elegantnog ovalnog lica tamnih boja, zračili su ženstvenost i djetinjstvo, a obrazi joj rumeni kao u gejše.
Podno visokog čela, tanki lukovi obrva izoštravali su žar bademastih očiju. Nekada se smiješila punim usnama na kojima je snažno blistao strastven portret duše. Sada su razočarano spuštene.
Koža je njena glatka kao ljupkost, svježa i mokra poput latica jaglaca, sunčevo slikarsko platno koje se ljeti ispunjava najljepšim bojama. Dočekala me na osamljenoj plaži panonskog jezera, odjevena u haljinu crvene boje što se vijorila u mom pogledu poput odraza plamena.
Prišao sam, ispružio dlan, a ona je nakrivila vrat na kojem je visio srebreni lančić.
-Nisi se nimalo promijenila – sjetno izgovorih.
-Varaš se, Zorane – hladno će ona te si okrzne tjeme i prstima prođe kroz gustu kosu.
-Ne varam.
-Vidim, ti si dobro.
-Jesam. Mogu se pohvaliti. A ti?
-Zar je važno?
-Iskreno, nije. Došao sam te vidjeti. Neću dugo, obećajem.
-Nadam se – reče kriveći usne.
-Dođi – prizvah je dlanom te se okrenuh.
Trznula se pa produžila za mnom. Sjeli smo na obližnju drvenu klupu na kojoj se osjećao svježi miris boje. Netom, započeh kašljati toliko gorko da mi je zvuk probadao bubnjić. Pokušao sam prekriti usta, ali žućkaste kapljice prskale su na sve strane. Jedna je završila na njenom čelu, druga u oku. Hitro je izvukla maramicu te obrisala sluzave komadiće što su izgledali poput zrnaca povraćevine. Čudom, lice joj nije izražavalo gađenje.
-Jesi li dobro? – zabrinuto me upitala te me krenula lupati po leđima.
-Čekaj – podigao sam ruku i nastavio kašljati.
Osjećao sam opekline u dušniku, erupcije boli u žlijezdama, užareni katran slijepljen za bronhije. Lijevom se rukom uhvatih za grudi, a desnom obrisah slinava usta.
-Oprosti – rekao sam.
-Ti bi trebao kod doktora.
-Bio sam. Mala upala i puno cigareta. Ništa strašno.
-Nikad te nisam pitala zbog čega si propušio?
-Ukratko, upoznao sam roditelje.
-Jasno – spustila je glavu.
-Da.
Nakon nekoliko trenutaka šutnje, ona tiho prozbori:
-Jesi li im uspio oprostiti?
-Jesam. Mislio sam da će biti teško, ali nije.
-Blago tebi. Ja svojima ne mogu.
-Nekad si govorila drukčije.
-Bili su to neki ljepši dani – profinjeno odmahne rukom.
-Prošlo je puno vremena. U pravu si. Promijenila si se. Ne pamtim te takvu.
-Djeca odrastaju, Zorane. Nisam više glupa klinka koja se loži na slatke riječi. Stvaran svijet mi je poželio bizarnu dobrodošlicu.
-Ne. Ti si samo pogriješila u odabiru.
-Koga sam trebala odabrati, Zorane? Zar se takvo što bira? – reče pomalo ljutito.
-Nevažno. Ipak, ljubav ti nikad nije smjela biti na prvom mjestu. To te zajebalo.
-Zar onako mlada djevojka zna za nešto više od toga? I onda, naleti na budalu. Možda bih imala više sreće da se ti nisi pojavio.
Želio sam joj odgovoriti, ali ispao bih licemjeran. Postoje puno bolji od mene, ali na kraju, svi odlazimo onako kako sam ja otišao ili onako kako je svakom čovjeku od trenutka začeća obećano – bilo u mladosti ili dubokoj starosti. Samo Bog ne nestaje i ne umire. Početak je svemu, a početka ni kraja nema. Mi nismo On. Treba nas voljeti konačnom ljubavlju jer takva smo vrsta. Srce moje Tuzlanke nije se moglo uskladiti s racionalnim spoznajama. Bilo je obmanuto. To je njezin problem. Uvijek je i bio. Očito, još podsvjesno vjeruje u ljubav koja se ne gasi.
-Reci mi istinu, Zorane. Zašto si samo onako nestao? –prostrijelila me pogledom.
-Zar je važno?
-Nije više. Samo sam znatiželjna.
-Ah, glupost. Zasmetao mi tvoj novi prijatelj na Facebooku –ironično ću.
-Molim? O čemu pričaš? –zbunjeno će ona.
-Prihvatila si bivšeg, sjeti se.
-Zar je to doista bio razlog da me blokiraš na svim platformama? Nisi me ni pitao zašto sam ga prihvatila, a već si me osudio. Da si mi samo rekao da ti smeta, obrisala bih ga isti tren. Ne, ti si samo nestao. Nisam ni znala zašto.
-Mladost, ludost. Tu smo gdje jesmo. Danas sam došao učiniti ono što sam davno trebao.
-Došao si me kazniti, zar ne? Mrziš me? Mrziš onako kako si mrzio svoju majku?
-Ne, draga. I ja tebi mogu prebaciti isto, ali oboje znamo da nije istina. Ja te nikada nisam prestao voljeti, ali prijateljstvo s njim bila je objava rata meni. Postoji nešto od ljubavi svetije.
-Očito, tvoj ponos i patnja?
-Nisi shvatila, zar ne?
-Toliko si ljubomoran na glupost iz srednjoškolskih dana? Ja sam ti zaista povjerovala da si naučio praštati, ali ti si postao gori nego ikada.
-Nije baš tako bilo, ali misli što ti je po volji.
-Reći ću ti zašto sam ga prihvatila. Naša bivša razrednica je umrla. Čitav razred je organizirao kupnju velikog vijenca. Zato.
-Žao mi je. Kasno je.
Pogledala me kao da želi nešto reći, ali je ipak prešutjela. Oči su joj titrale. Osjećao sam kako mi njezin ranjen pogled prekriva koža.
-Uvijek ću te voljeti, zapamti to. Sada, vrijeme je –izgovorih pa krenuh ustajati.
-Gdje ćeš –uhvatila me za podlaktica i nježno povukla.
-Draga, ti zaslužuješ nešto drugo.
-Zaboravimo sve. Jači smo. Ne idi.
Uto, zakašljah. Pod povjetarcem i njenom blizinom, osjećao sam krhkost svoje smrtnosti.
-Ne draga, nismo jači. Ni zajedno, a ni kao objedinjen svijet. Koliko god mrzili istinu, ona dolazi po nas. Opasno je snažno voljeti smrtnika. Tu poruku nosi sa sobom kuda god budeš prolazila –uvukao sam usne.
-Ne misli sada na to. Smrt je prirodna. Ostavi prošlost. Zar ne vidiš koliko ti se osvećuje? Poslušaj po prvi put u životu svoje srce. Bar danas.
-Možemo li ga doista slušati? Ukoliko je pokvareno, odvest će nas na krivi put.
-Ti nisi pokvaren. Samo zalutao.
-Nisi razumjela. Nadam se da ni nećeš. Poveži sve logički, pomnoži motive s realnošću. Vidjet ćeš koji nusproizvodi ispadaju iz logike. Oni su laži. Nekad manje bole. Nekad lažemo one koje volimo.
-Ostavi sve. Smiri se. Zaboravimo – približila mi se te me pomilovala po obrazu.
Odmaknuo sam se.
-Ne čini to – mrko je pogledah.
Kiselo se osmjehnula, a oči su se ovlažile. Iz zjenica je titrao sjaj poput odraza sunčevih krakova što plutaju vodama. Ipak, stisnula ih je snažno i zadržala ono što je željelo poteći.
-Ja tebi prelazim preko svega. Luđačkih ljubomora, onih fufica, svih tučnjava i gluposti, a ti meni ne opraštaš smrtni slučaj.
Progutao sam pljuvačku, znajući kako ona ne zna o čemu priča.
-Griješiš.
–Ne, ne griješim. Spavao si s puno žena, vodio u kadu po dvije istovremeno, bio u nekoliko veza paralelno, zabavljao se s plesačicama i najgorim ološem. Znam sve, rekli su mi. Ipak, ja te nisam prestala voljeti. To si što si. Takvog te prihvaćam.
-To je moja cura -odgovorih joj trudeći se zadržati lice čvrsto poput ledenjaka. Želio sam da nastavi vjerovati u odvratne laži izrečene protiv mene. Dijabolična slika mene nacrtana u njenom umu pomoći će joj da misli kako je nisam vrijedan, pa će me tako brže zaboraviti.
Pogledala me, i ja sam je pogledao. Uhvatio sam je za kosu i prislonio joj usne uz usne, kratko je poljubio pa se naglo oteo i ustao.
-Kamo ćeš?- promuklo je upitala podižući nevin pogled.
-Ka nekom koga volim.
-Hah, znala sam. Više se nećemo vidjeti, zar ne?
-Nećemo, maleno moje. Nećemo.
Gledala me shrvano dok sam se okretao.
Tu je ostala zapečaćena moja posljednja slika nje. Najljepša i najtužnija.
Odšetao sam do prskavog žala Panonskog jezera. Površina vode titrala je pod gorućom lepezom sunca. Dugo sam slušao taj nježan žubor koji je sa mnom dijelio samoću, rastavljao neiskren dio srca od iskrenog.
Osjetih ljigavu sluz u prsima. Gorko kašljanje drobilo mi je prsa, rezalo grlo kao da iz njega izbacujem žilete. Želio sam prosuti cijelu oboljelu utrobu kroz usta. Pao sam na koljena.
Otvorih oči. Krv iz pluća pomiješana s masnom žutom sluzi i katranom umrljala mi je dlanove, ostavila nekoliko fleka na sivoj majici. Očajno sam podizao ruke, bol mi se oslikavala na usnama, pakleni očaj u pogledu.
To je pravi razlog zašto sam nestao iz njenog života. Nikakva smiješna djetinja ljubav. Rekli su da mi je ostalo još nekoliko mjeseci. Morao sam je vidjeti posljednji put.
Prilegao sam uz obalu, zapalio cigaretu i uživao u okusu dima pomiješanom sa slanom krvlju. Motreći jezero, sinula mi je ideja. Odlučih pri povratku u bolnicu dati oporuku da me kremiraju, a pepeo prospu u njega. Imat ću najdivniji grob na svijetu, a nadam se da ona neće za njega saznati. Tako ću je potajno dodirivati dok se bude u njemu kupala.
Zoran Antičević
KOMENTAR AUTORA:
Priča je izmišljena. Hvala Bogu, zdrav sam. Likovi su stvarni. Zaista je postojala Tuzlanka koji mi je srce rastavila na komadiće. Na nju sam mislio pišući ovu pričicu. Inače, trenutno sam u fazi priprema za novi roman. Ovaj tekst je sitna trivijalna vježbica.
(tuzlarije.net)
