U proljetnom pospremanju svega, pa i životnih uspjeha i postignuća, planova, bilješki, rukopisa i zapisa… promišljanja o tome kad bih još to uradila, još više toga napravila, kako bih to sve postigla i na koji način i imala pri tome kvalitetetniji život, naišla sam na jedno pismo (isječak iz novina) koje je pisala N.Stair (84god.), koje je nakon objave u novinama, objavljeno u stotinama knjiga diljem svijeta. Nikada do sada mi se nije činilo primjerenijim pa ću ga prenijeti u cjelosti:
“Kad bih mogla ponovno živjeti od početka, usudila bih se činiti više pogrešaka. Opustila bih se. Dobro se razgibala. Bila bih manje pametna.
Manje toga bih shvatala ozbiljno.Više bih riskirala i mnogo više putovala. Uspela bih se na više planina i preplivala više rijeka. Jela bih vise sladoleda, a manje graha i mahuna. Možda bih imala više nevolja, ali bih imala manje izmišljenih problema.
Znate, ja sam od onih koje sat za satom, dan za danom, žive razumno i pametno. Oh da, i ja sam imala “svojih trenutaka”, i kad bih sad krenula iz početka, takvih bi trenutaka bilo više. Nije li to predivno? Samo trenuci, umjesto da tolike godine živite prema postavljenom satu. Ali, to me smirivalo.
Oduvijek sam bila jedna od onih koje nikada i nikamo ne idu bez termofora, termometra, kabanice i padobrana.
Kad bih mogla sve to ponoviti, putovala bih s manje opreme. Putovala bih znatno više.
Kad bih mogla živjeti ispočetka, počela bih bosa hodati ranije u proljeće i obuvati cipele u kasnu jesen. Češće bih odlazila na ples. Češće bih se vrtila na vrtuljcima. Češće bih bila s tratinčicama. Kad bih mogla sigurno bih živjela…. Kad bih ispočetka…”
Pricu završavam pitanjem: Šta bismo prvo željeli učiniti ako bi danas bio prvi dan ostatka našeg života?
Razmislite…
Ja već jesam…
Autorica: Manda Ilić
