Je li istina da je seks nešto usputno i često? I da se upražnjava s bilo kim i bilo gdje?
Je li istina da je zagrljaj nešto rijetko? I da ga ne dijelimo bilo gdje i bilo kome?
…
Ona je iz Makedonije. Dvadesetosmogodišnjakinja. Živi na Tenerifima već više od godinu dana, konobari u jednom poznatom klubu. Sama je. I došla je sama. A nije bila sama, punih deset godina. Kaže, od svoje sedamnaeste. Gledam je. Na trenutke djeluje ko’ puštena s lanca. Kaže, duga veza to čini ljudima. Ne shvaćam je u potpunosti, ali razumijem, itekako. Sama je i nesputana. Mlada žena željna svega. Nekoliko desetaka minuta monologa tipa, o vezi ne razmišljam, zanima me samo zabava. Shvaćam. Za nju je ljubav na otoku poput švedskog stola. Ponuđeno joj je sve, a ona uzima što želi. Oko nje se prostire svijet koji je doziva, koji stvara neutažive apetite, s kojim rastu zazubice, a na njoj je da zagrize, prožvače i ispljune. Eventualno proguta, ono voće koje se čini najslađe. Razdvaja makova zrna od zemlje, pljesnivo voće od svježega. Gleda me dok joj pričam o ljubavi kroz svoje čudne metafore. Otvoreno mi govori, ‘Čudna si. Ali pozitivna. Sviđaš mi se. Vidi se da si zaljubljena.‘ Uzeh to kao kompliment. I uzvratih. ‘I ti si draga.’
On je sa sjevera Španjolske. Tridesetpetogodišnjak. Sportaš. Vrijedan. Skoman. Živi na otoku više od pet godina. Doselio se radi privremenog posla, točnije surfinga. I ostao. Kaže, sviđa mi se ovdje. Volim prirodu, more i valove. Ne volim grad, gradsku vrevu i gradske žene koje ne znaju biti jednostavne i svoje. To me odbija. Govori da je bio u vezama, kraćim i dužim, ali da je prekinuo jer je osjetio da te veze nemaju budućnost. Kaže, neke su tražile sigurnost, neke brak, a ja stalne partnerice za seks. Svi smo bili mladi, valjda nisam volio dovoljno, nisam im mogao dati ono što su željele. Sada sam se zasitio usputih avantura. Bježim od toga. Imam djevojku. Par mjeseci. Dobro nam je skupa. Tek smo krenuli. S drugog je otoka ali razmišlja da se preseli ovdje. Znaš, govori mi, kada se probudim kraj nje, otvoreno ti kažem, želim da je zagrlim i da ona zagrli mene. Nisam to nikada osjetio.
Bilo nas je desetak u društvu. Svi sa svojoj pričom o ljubavi, o seksu. Svi otvoreni, mladi ljudi, i svi u jednome složni. Svatko od nas bira ono što želi, kada želi i s kime želi. Ničija priča nije ista, pa čemu tražiti isti scenarij kod svih? Netko bira samo i jedino seks, i to u redu. Dok god i druga strana dijeli isti pristanak. Netko probira pa traži više od seksa. I to je okej. Nekome je jebiga dovoljno glavno jelo, drugi ne mogu zamisliti obrok bez slatkog deserta. Tužno bi bilo pristati na obrok koji ne zadovoljava sve naše apetite. Tužno bi bilo pristati na zagrljaj koji ne liječi.
…
Seks je za mene igra koja nema previše veze s golim tijelom, već sa onime što stanuje ispod njega. Ima li veće potvrde za to od priča onih koji su kraj sebe imali golo tijelo koje je naizgled oduzimalo dah, ali koje ga je isto tako trenutak kasnije vraćalo, jer se ispod njega nije nalazilo ništa. Sve je bilo prazno, nikakvi uragani nisu postojali ispod, pa kraj sebe umjesto živog vulkana tihim krikom pronađoše pustinju, suhu i napuštenu? Pitam se, ima li uopće ičega poslije gologa tijela, ili sve ostaje ostavljeno na plahtama, na kutovima usana, na mokrim dlanovima koji uvode u igru, i igru dovode do kraja?
Ima.
I zove se zagrljaj.
…
Biti sam znači imati gomilu na koži.
Biti s nekim znači imati jednog/jednu ispod kože.
Postoji li jača energija od energije dlanova spremnih da krenu u obilazak nečijeg tijela?
Postoji li jača energija od energije dlanova spremnih da krenu u obilazak nečije duše?
Obje su energije dovoljno jake. Dovoljno vrijedne. Jedna vodi seksu. Jedna vodi zagrljaju. Mi smo ti koji biramo čemu putujemo, i s kime… Želim vam obje energije. I Više od toga. Želim vam svima 3 u 1 paket ljubavi. Želim vam svima seks koji oslobađa i zagrljaj koji liječi. I na kraju, dopustite da kažem još nešto.
Sresti se tijelom, nije isto što i sresti se dušom.
Koliko god neki tvrdili suprotno…
(Ingrid Divković)
