Zašto još uvijek ova država više liči na nečiju privatnu pr*iju nego na neki normalan i donekle posložen sistem? Zašto kriteriji nisu ono što kriteriji trebaju biti? Zašto firme vode ili imaju oni koji su do tih istih firmi došli nekim čudnim putevima, preskačući sve logične korake i zakonitosti? Odmah ću vas riješiti dileme. Apsolutno i do kraja govorim iz (i zbog) svoje osobne frustracije proizašle iz poslovnog svijeta u kojem radim i u kojem se svakodnevno krećem.
Nakon 11 godina radnog iskustva mogu zaključiti samo jedno – zaje*i inteligenciju, iskustva, praktična znanja, škole, fakultete, diplome, edukacije, stručna usavršavanja, sposobnosti, sve to lijepo zaje*i jer ako ti naleti netko ko je samo spreman poje*ati za radno mjesto ti si naje*ao i to je istina. Ništa više niti išta manje od toga. Pitanje je samo hoće li vam se to dogoditi u radnom vijeku ili ćete biti rijetki sretnici koji o ovakvim sranjima imaju priliku samo čitati. Referenca „gost predavač“, godine 36, radno iskustvo 0… I što ona/on može dobro raditi? Znamo svi, a da se niti ne izrazim! Slažete li se? U posljednje vrijeme po Facebooku mi iskaču različiti motivacijski govornici koji nas upućuju kako u životu uspjeti, kako imati puno novca, kako pronaći idealnog partnera/icu i povrh svega kako ostati motivisan… Zaista bih voljela pronaći odgovor na to pitanje u danima u kojima osjećate kako vas samo “šamaraju” sa svih strana. Kako ostati motivisana? Da, kako?
Non stop ponavljam jedno te isto pitanje, prevrćem po ga glavi, tražim rješenje i pokušavam ostati u fokusu. Svako pred vas stavlja neke svoje prohtjeve, a vi se osjećate kao da ste u glibu preko kojeg vas preskaču takvi ili takve. Poslovne tehnike su mi očito potpuno drugačije od onih koje sam trebala primjenjivati u svom poslovnom okruženju. I neću generalizirati da su svi takvi, ali nešto mi govori da nisam daleko od istine. OK, možete mi reći kako posao doživljavam previše osobno, ali oprostite – kako da ne doživljavam osobno nešto što mi osigurava materijalnu egzistenciju? Zamislite da ste naprimjer dvije godine uložili u uređenje vlastitog doma. Pomno ste proučavali gdje i kako nešto smjestiti, gdje i što kupiti i nakon dvije godine uspjeli ste uloviti smjer i učiniti svoj dom onakvim kakvim ste željeli. Onda ste mene pozvali u goste, otvorili širom vrata i poslužili čaj. A ja sam vam taj dom porazbacala, popljuvala i još vam spavala s mužem. Točno tako se ja trenutno osjećam.
Postavljam si pitanje vrijedi li u životu igrati na znanje ili rad ili ipak bolje prolaze neka druga pravila?! U takvim trenutcima uzalud vam svi izvještaji koji će pozitivno prikazivati vaše poslovne rezultate, uzalud vam svi poslovni projekti koje ste uspješno završili, uzalud vam sve, jer mjerilo u tom datom trenutku je sve drugo, samo ne to. Mogu li vam ispričati najveću glupost od svih?! Nečije kompetencije, naučila sam nedavno, ne znače ništa, ali da stvari mogu ići toliko daleko to me posebno razbješnjuje. Novoj sam kolegici slala jumbo mail, jer sam eto susretljiva, više primorana biti, pa ju upućujem u posao. I šaljem ja njoj tako taj slavni jumbo mail i stigne joj, podigne glavu i pita me: “Kako se to otvara? Moram li se negdje učlaniti?” Pauza, duga pauza… U glavi mi je momentalno počelo zujati od muke, frustracije, bijesa, ljutnje, tolike količine gluposti u tako malo žene. U glavi sam je gađala paradajzom i jajima jer takva glupost očito ne može proizvesti neke pametnije slike. Udahnula sam tri puta i objasnila joj kako skinuti dokumente s jumbo maila. Možda i nisam trebala. Možda sam joj trebala reći da se treba učlaniti u HDZ, pa vidjeti što će biti dalje…
Da nije tragično bilo bi urnebesno smiješno. “Treba sada igrati igru”, non stop mi ponavljaju prijatelji i poznanici. Da, ali kakvu igru? Treba mi za početak tona živaca svaki dan samo da preživim glupost, onda isto toliko da ostanem ljubazna, fina i pristojna, a vjerujte mi, da mogu tako, ne bih to bila trenutno. Mogu i dalje raditi svoj posao, pisati izvještaje, pokazivati statistike i čekati što će biti dalje, a to je tako očajnički nepodnošljiva agonija. Eto, neću ni sa kime spavati, no možda bih se u međuvremenu trebala učlaniti u neku političku stranku. I ovako mi trenutno sve nalikuje na potpuni cirkus, a čula sam da su tamo najbolji zabavljači, recimo poput jumbo mail žene iz priče. Pa barem da se nasmijem, ako ništa drugo.
Autorica: Barbara B. (Fashion.hr)
