Niti jedan od međunarodnih praznika nije istovremeno toliko bitan i toliko zanemaren kao što je 8. mart koji se obilježava kao Međunarodni dan žena.
Počeo kao otvorena i hrabra borba, ovaj dan se danas svodi uglavnom na folklornu ikonografiju koja postoji da stvori sliku o tome kako su ženama „data“ prava. Sama činjenica da su ženama prava navodno darovana svjedoči o tome da je tzv. gender gap i dalje itekako snažan. Ako su ženama „data“ prava onda to podrazumijeva da postoji neka viša muška instanca koja tim pravima raspolaže. Prešućuje se činjenica da su žene svako od svojih prava izborile teškom mukom a neke i glavom platile zahtjeve za ravnopravnost poput Olympe de Gouges u Francuskoj, i da im niko ništa nije dao.
Zato bi ovaj dan trebao biti – prije svega – podsjećanje na povijesnu borbu i snagu prvih žena koje su ustale protiv sveprožimajućeg patrijarhata i odlučile sudbinu ženskoga roda oteti iz muških ruku. Osvijestiti 8. mart na ovaj način zapravo je revolucionaran čin i po smislu jer podrazumijeva udar na sve ono što je u patrijarhalnom društvu podrazumijevajuće, i po svrsi jer poziva na temeljite promjene društva. A da je to nužno svjedoči i činjenica da su žene u mnogim dijelovima svijeta i danas zakonski diskriminirane, a u nekim zemljama, iako imaju formalno jednaka zakonska prava kao muškarci, to je samo mrtvo slovo na papiru. Ponad veoma moćnog patrocentričnog reklamnog (i) političkog lobija koji nas često uvjerava da su žene dobile i „više prava nego što zaslužuju“ te da je to uzrok globalnom haosu, statistike svjedoče da je cijela ova paradigma laž.
Žene još uvijek ni približno nisu ostvarile jednaka prava sa muškarcima, jer na globalnoj razini posjeduju samo 1% imovine, samo je 5% žena na visokim pozicijama, 12% ih je u parlamentima diljem svijeta a razlike u primanjima iznose za iste poslove do 20% čak i u najrazvijenijim europskim zemljama. Istovremeno, 60% žena je visokoobrazovano što možda predstavlja značajan rezultat s obzirom na povijesno onemogućen pristup obrazovanju no i dalje je to u sjeni navedenih podataka o zastupljenosti žena, ali i činjenice da u većini zemalja žene nemaju pristup čak niti osnovnom obrazovanju. Poznat je slučaj Malale Yousefzai na koju je, zbog odlaska u osnovnu školu, izvršen atentat a koja i pored toga nije odustala od svoje borbe za koju je nagrađena Nobelovom nagradom za mir 2014. godine.
Žene danas u svijetu pokreću dvostruko više poslova od muškaraca ali su administrativne, političke i kulturološke prepreke na koje nailaze dvostruko veće. Prema statističkim proračunima, stanje ženskih prava u svijetu je takvo da bi bilo potrebno čak 228 godina da se ukine tzv. gender gap odnosno nesrazmjer u pravima i jednakim mogućnostima za žene i muškarce. Borba, stoga, još uvijek traje i trajat će još dugo, a počela je davno.
Prvi veliki protest se dogodio se 8. 3. 1908. godine kada su tekstilne radnice u New Yorku marširale tražeći pravo glasa za žene, veće nadnice i osmosatno radno vrijeme za sve radnike.
Dvije godine kasnije u Kopenhagenu je održana prva ženska konferencija i na inicijativu Socijalističke internacionale ustanovljen je 8. mart kao Međunarodni dan žena. Veliki doprinos cijeloj priči dale su i čuvene sufražetkinje. Mnogo je žena u ljudskoj povijesti čija hrabrost inspirira: Clara Zetkin, Rosa Luxemburg, Virginia Woolf, Marie Curie, Susan Sontag, Helene Cixous, Benazir Bhutto, Assia Djebar, Emma Goldman i mnoge druge. U Bosni i Hercegovini to su uvažene pripadnice AFŽ-a poput Sofije Kosovac, Hibe Ramadanović, Ivanke Škarić, ali i one koje su u posljednjem ratu igrale ključnu ulogu u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije. Ne bismo trebali zaboraviti neizmjeran društveni doprinos feministica poput Laure Papo Boroheta, Razije Handžić, Nafije Sarajlić, Nirman Moranjak-Bamburać i drugih nepravedno prešućenih imena.
U mnogim dijelovima svijeta, baš kao u BiH, žene su i danas diskriminirane u osnovnim pravima poput prava na obrazovanje i rad, te prava na slobodan odabir životnog partnera i samostalno donošenje odluka. Ekonomska neemancipiranost žena i ovisnost o muškarcima doprinose daljnjoj diskriminaciji. Upravo iz tog razloga je nužno, kako je u početku teksta navedeno, 8. mart dići iznad folklorne ikonografije i učiniti danom buđenja. Doprinijeti borbi za ženska prava podrazumijeva svakodnevnu borbu s društvenim normama koje su često neupitne. Potrebno je aktivno raditi na podizanju svijesti u svim društvenim segmentima kako bismo konačno bez predrasuda prihvatili činjenicu da društvo, država i javna dobra pripadaju jednako i ženama i muškarcima i da je „davanje“ prava ženama patrijarhalni mit koji podrazumijeva da je prirodno to što muškarci drže svu moć u svojim rukama.
Danas postoji ozbiljan otpor prema obilježavanju Međunarodnog dana žena. Razloga je mnogo, no osnovni leži u činjenici da ženska emancipacija podrazumijeva neumoljivu dekonstrukciju mnogobrojnih mitova i lažnih predaja na čijim temeljima počiva ukupno društvo, posebno u Bosni i Hercegovini. Ovaj vid emancipacije također znači kritički otklon prema aktualnim patrijarhalnim i androcentričnim društvenim strukturama. Stoga je lakše 8. mart proglasiti reliktom prošle ideologije negoli propitati vlastiti odnos prema ženama i doprinos u procesu dostizanja socijalne pravde u bh. društvu.
U BiH je, na svim društvenim nivoima, Međunarodni dan žena radni dan. Ovaj dan se od ostalih razlikuje samo po tome što manji broj žena ima (ne)priliku dobiti cvijeće, dopust poslodavca na skraćeno radno vrijeme i učešće u nekoj od lokalnih kafanskih zabava. Sistemski se ovaj dan ne obilježava, a državni zvaničnici osim pokoje formalne čestitke ne čine ništa da se položaj žena – posebno u siromašnim i ruralnim krajevima – poboljša.
Zato bi Međunarodni dan žena trebao biti dan buđenja. Za dobro cijelog društva.
