Po raznoraznim mjerilima postoji nekoliko faza u odrastanju jedne žene. Od djevojčice do samostalne ženske jedinke koja u rukama drži sve konce. No, u životu jednog oca priznaje se samo jedna faza: vječita djevojčica.
Ovo je priča o jednoj djevojčici u čijim se očima zrcali sada već svijet odraslih, a u čijim snovima uvijek postoji jedna mirna luka zvana očev zagrljaj. Zapravo, ovo je priča svake žene čiji se voz života uvijek vraća na prvu stanicu.
U djevojčicinim očima život je kružni tok. Na početku brinu o njoj, a kasnije ona brine o svima.
Vidite, onoga dana kada muškarac ponese titulu oca za njega više nema mirnog sna. Svaka priča o silovanoj ženi, svaka priča o djevojačkim suzama udara jače i bolnije, jer uvijek postoji ona “to je moglo biti i moje dijete”. One tanke niti što vode od srca do srca između oca i kćerke vremenom propime oblik najdebljeg konopca koji čas vuče na jednu stranu, čas na drugu, ali se nikako ne može prekinuti. Ono što otac ne zna jeste to da će se uloge vremenom obrnuti. Sve one strepnje nad svijetom djevojčice, sve one brige o zdravlju i svi oni oklopi što je trebaju čuvati od životnog kamenja, u njoj će vremenom jačati.
Prvi znaci će se pojaviti onog jutra dok bude uzimao tablete, a ona krišom gledala. Na njeno pitanje zašto ih uzima, on će uvijek imati spreman odgovor “oca malo boli glava”. I zbilja će djevojčica vjerovati da postoje te neke strašne glavobolje koje pogađaju samo odrasle i da su sasvim normalna stvar. Ubrzo će otkriti da su to prvi simptomi slabljenja njegovog organizma.
Kada bude držala diplomu u rukama, umjesto osmijeha od njega će dobiti suze. Mislit će , po njegovoj priči, da su to suze radosnice. Ubrzo će otkriti da su to teški urlici koji se prelamaju u njemu, jer je to možda jedini bitan događaj na kojem će biti prisutan.
Dok bude koračala u bijelom , sretna jer ruku predaje voljenom muškarcu, on će tvrditi da mu je to najsretniji dan u životu. Postat će kasnije jasno da je to bilo najbolnije rukovanje. Prepuštanje njene ruke nekome ko treba biti novi oklop u njenom životu, a ne oklop od starog života, na njegovom licu će nacrtati najdublju boru koju će natapati suze svaki put kada osjeti da je u novom svijetu nedovoljno zaštićena
.
Vremenom će njegova uloga jačati, ali njegova moć slabiti. Čvrsto koračajući životnim stazama, ona će se sve više oslanjati na sebe.
Iako sretan zbog toga, jer to je ipak i bio cilj (valjda), u njemu će šibati vjetrovi brige smatrajući da joj on više ne treba kao prije.
Ono što otac ne zna i ne treba znati bit će ispisano na onom konopcu između njih.
A evo šta piše:
Dragi prijatelju, više ti ne govorim sve svoje tajne, jer te želim sačuvati. Plašim se da će se glavobolja zbog koje uzimaš tablete, povećati i istrgnuti te iz mog zagrljaja.
Dragi moj junače, ne tražim više tvoju ruku, jer ne želim da znaš da mi je potrebna, a ne možeš ni naslutiti koliko mi samo treba. Još uvijek se nije pojavio takav stisak ruke da moju ruku ne povrijedi, a da mi ipak da najveću snagu.
Dragi moj učitelju, više ne tražim od tebe savjete, jer želim da misliš kako sam sve dosadašnje usvojila, a zapravo nisam. Počesto sam posrtala, a kasnije se okretala vidjevši da su tvoji putokazi ka životnim lekcijama bili najispravniji.
Dragi moj doktore, nije baš istina da me nikad ništa ne boli. Dva puta godišnje odlazim na pregled i svaki put drhtim. Nalazi nisu uvijek dobri. No, prioritet mi je da se pozabavim tvojom krvnom slikom, jer će moja ionako biti narušena ako se tebi nešto dogodi.
Dragi moj kuharu, ja ne volim suviše začinjenu hranu, ali te puštam da biberiš koliko god želiš, jer želim da vjeruješ da je tvoja kuhinja savršena. Nisam zaboravila kako smo skupa pripremli večere i kako je tvoj zadatak uvijek bio upravo to.
Na kraju, dragi moj oče, s tobom se moram složiti oko jedne stvari. Ja sam još uvijek tvoja djevojčica i molim te da tako zauvijek ostane.
Ovak tekst stoji na svakom konopcu što veže oca i kćer.
Biti roditelj je jedna stvar, ali biti otac je nešto sasvim drugo.
