” Ćao. Ne znam da li je ovo još uvijek tvoj broj… Htjela bi da znam Kako si i Gdje si. Možda si me zaboravio a možda ne. Ako poželiš javi se … ”
– Poruka na telefonu i broj dobro poznat bez imena, a nekad je pisalo “Život moj”
Došao sam kući …preskočio onih par stepenica koje su mogle glave da me koštaju kad sam prije žurio kući da pročitam njene poruke …
Napravio sam kafu i dugo tržao telefon u ruci. A onda nazvao…
– Halo, ja sam.
Mislila sam da nećeš nazvati …
– Mislio sam i ja si me već odavno zaboravila.
Teško ide, vrijeme ne briše… samo urezuje još dublje u sjećanje.
Kako si i gdje si?
-Dobro sam, mnogo putujem. Ne drzi me ni vrijeme ni grad.
A neka osoba?
– Ni osoba….
Nit ono za šta si nekad živio?
– Ni ljubav me ne drži… il nisu dovoljno jake, il ja premalo zavolim.
– A ti ? Šta je s tobom … Ne čujem ništa o tebi, ne pitam. Ne dolazim već odavno tamo gdje si ti …
Ja… Dobro sam. Znaš već kako ide…
-Ne znam. Kako ide?
Dan ti brzo proleti. Djeca, obaveze…
– A tako, vjerujem da je lijepo i ako ne znam kako je…
– Jesi naučila konačno da kuhaš? Valjda se više ne boje kao nekad da ih potruješ?
Gade, sjećaš se …
– Ne zaboravljam, nisam taj tip čovjeka.
Ne znam kakav si postao, ali se sjećam kakav si bio.
– Tu i tamo, isti. Poneka prosjeda vlas, ništa pametniji.
– Kakav je taj tvoj …
Dobar i sve je osim moj…
-Ne ide?
Ne žalim se, gura se nekako. Brakovi ko brakovi. Nikad nije kako zamišljaš.
– Tvoj izbor je bio…
Nisi se baš ni borio drugačije da bude…
– Šta drugo da uradiš nego da ljude prepustiš njihovom izboru.
– Voliš li ga?
Djecu sam mu rodila.
– Nit prva ni zadnja što je rodila onom koga nije voljela …
Pusti mene, a ti ? Pričaj da li stvarno si sam il’ ipak ima neka… Ti nikad nisi bio bez žena, s njima si umio odlično.
-Ja s njima da, al ne i ona sa mnom… Oduvijek su pravile iste greške. Mjenjale kralja za pijuna, ajd i da je pijun, već na kraju konj bude.
Ne provaljuj, uozbilji se bolan. Stariš a još si vrag…
– Sam sam, ne znam ni ja zašto. Ne snalazim se, nešto mi se ne da. Kaže mater da su godine, valjda neki rok promašio. Ne čudi me, ja sam uvijek naopak bio… i uvijek bi kasnio.
Šta da ti kažem, godine ti idu. Zaboravi šta je bilo, vrijeme je da se krene naprijed.
– Da te zaboravim? Teško…
– A trudio sam se … Nisam te zaboravio i ako je prošlo mnogo vremena. Sjetim te se često, zanimalo me je uvijek da li si sretna il’ se kaješ … Ne zovem, jer nemam šta da ti kažem. Strah me da poziv iz prošlosti ne pokvari budućnost…
Dugo sam se lagao da si kao ostale, a nisi. I ako si uradila gore nego što je ijedna. Sličnu ti nisam tražio, ne bi ja podnio još jedno razočarenje kad bi saznao da si neponovljiva…
Volio bih da si ostala… Smiješno je znaš…
– Šta?
Da si ostala, nijedna ti ne bi bila prijetnja da te prevarim. Ovako, ti si svakoj prijetnja. Tebe nikad nisam mogao ni sa jednom, a svaku bi s tobom…
-Budalo…
Znaš još uvijek te …
I onda taj zvuk prekinute linije … Tišina.
Nazvao sam je opet…
Još uvijek te volim, znaš. Volim …
– I šta ja imam od toga? Šta imaš ti od toga?
Ništa. Ja nemam, nemaš ni ti, Osim nekog ko se za tebe moli… i uzalud te voli.
-Trebao si da me voliš djelima i da se boriš. I ne bi se sad molio…
-Ti se ne bi molio, ja se ne bi proklinjala.
Mogli smo baš sve… znaš.
– Mogli? Ti nisi mogao preko ponosa da pređeš… a spominješ to sve.
– Nisi se borio, nisi…
– Sjećaš se, jednom da sam ti rekla. Nemoj da pretjeruješ, da tjeraš inat jer ja cu jednom i to biće dovoljno za oboje.
Pa si mu rekla Da …
– Ne odmah, znaš. Dugo sam čekala poziv, praznu poruku bilo šta, bilo koji znak da ti oprostim, da nastavim da te volim i da ljubim te kao prvi put da mi je.
– Niti poziva, a ni poruke. Tišina i samoća, nadanje i vjerovanje u čuda koja su me upropastila. Sve su to bili znakovi, al znakovi da krenem dalje.
– I kad sam mu izgovorila Da, nadala sam se.
Nadala se…
Čemu?
-Tebi
Bio bi znak da moja ljubav nije uzalud …
Pobjegla bi?
– Pobjegla bi…
– I ne ne volim ga i nisam nikad. Desio se kad je trebao. Poštivao, ušivao gdje si ti rezao. Platio za sve tvoje greške, ali je ostao.
– Ponekad znaš treba isključiti emocije. Treba čovjek da ode onom ko ga zaslužuje, ne onom koga voli.
A ovaj poziv?
– Šta s njim?
Šta znači?
– On se morao desiti, dugo me je gušio. Dugo je srce tražilo, da te čuje da vidi gdje si i kako si. Ubijalo je što ne znaš gdje je i kako je onaj zbog koga si nekad disao.
– Ti još uvijek mene kriviš? Još sam za sve kriva… Kriva sam bila uz tebe, kriva kad sam otišla od tebe.
– Misliš lako je bilo? Skupiti se iz ničeg i otići. Ti ne znaš koliko ljubav mora biti jaka da odeš i poželiš sreću onom koga voliš uz nekog drugog….
– Ti ne znaš kako je od dječaka praviti muškarca, ne znaš kako je se tješiti noćima da si voljen. Kako je umišljati da si voljen. Ne znaš ti to… jer ti si bio voljen a neko je bio zapostavljen. Taj neko sam ja…
Zar sam bio toliko loš?
– Bio si mlad.
Zar sam bio toliko loš.
– Bio si moj. MOJ. I najgori bio si MOJ. I do neba loš, voljela sam te.
Zašto si otišla?
– Da bi preživjela…
Reci mi zašto si otišla?
– Jer sam sebe zavoljela… a mrzila sam se zbog tebe. Što nisam rođena kao ti, da mi ljubav s neba padne, da me vole i kad ne zaslužujem. Da me vole koliko ih bolim.
I šta sad?
– Ništa. Zadnji put, zadnji poziv…
Da se kao čovjek oprostiš?
– Kao čovjek…
Znaš, doći ću… u taj grad. Godinama nisam bio, ali doći ću.
Preboljeću te ili ću naučit da odglumim da jesam…
– Ne znam šta si čekao do sad, dođi. Griješio si, pogriješila sam za oboje. Dođi i naplati mi da i ja krenem kao svi ljudi normalno živjeti…
– Ti ćeš uvijek reći da te nisam voljela. Ne dao Bog da saznaš koliko jako moraš voljeti nekoga da bi za njegovo dobro otišao…
– Uvijek će biti jedna istina, a dvije priče. Neka svako svoju izmisli da mu bude lakše… Moja je da se nisi borio, tvoja je da te nisam voljela.
Doći ću…
I želio bi da te sretnem.
Na istoj strani ulice… da ne možeš pobjeći, da ne možeš preći na drugu stranu.
I sve što želim da ti kažem jednog dana kad te sretnem biće
Vidiš li sad…
Oči pune, a duša prazna…
(Mikail)
