Bio je to krevet za jednu osobu, jedva jednu – zapravo. I, jedva krevet.
Dolazila sam i odlazila u svako doba dana i noći, stapajući se s njim u jedno i osjećajući sigurnost na tom metru širine.
Svakog bi dana na moje “Do kada da ostanem?” odgovarao tipičnim “Uvijek ostani.” plašeći se “za” prije “uvijek” i onog strašnog “zauvijek” gotovo koliko i ja.
Na starom radiju tražili bi frekvencije koje love neki klasični rock, a onda bi se ljubili satima, hraneći se u pauzama ananasom ili lubenicom, ovisno koje bi nas godišnje doba budilo na, meni tada, najdražem ležaju na svijetu.
Ja bih ga poljupcima uspavljivala, a on bi me budio sa “ljubavi” i “Beatlesima” koje bi ponekad uspio uloviti.
Nismo puno planirali za naše dane. Neizlaženje iz stana, neizlaženje iz sobe, neizlaženje iz ležaja. Nije nam više od toga ni trebalo.
Voljela sam ga u tih 4 zida, dok mi je on pjevušio “words of wisdom”, a ja se obraćala nekoj višoj sili, zaljubljeno ljubeći njegove ključne kosti.. “Let it be..”
Mijenjali smo nakon toga krevete, mijenjali stanove i, ono što mi najteže pada – mi smo se mijenjali.
Poljupci su postali nekako prljavi, krevet preširok, a zagrljaj nedovoljno siguran. Izrezbareni sat sa četiri poznata lica postao je jedina poveznica sa Beatlesima, iako smo stari radio zamijenili pametnim telefonima i laptopima. Stan je postao mjesto iz kojeg bih trebala pobjeći, a on osoba od koje bih se trebala sakriti. I stotinu sam puta pokušala.
“Gdje ideš?” – pita me.
“Doma.” – odgovaram smireno i svjesno da me već toliko puta pustio i da sam ja već toliko puta otišla. Ovaj se puta neću vratiti – odlučim.
Podigne ruku i uhvati me za moju, povlačeći me u krevet u kojem je, osim mene, u posljednje vrijeme previše njih spavalo.
“Ne želim..” – kažem, misleći na to kako ne želim na isto mjesto gdje su one bile, u istoj odjeći koju je njima davao, u istom stanu i sa istim navikama.
“Treba mi da ostaneš. Mirniji sam kad si tu.” – kaže.
“A do kada da ostanem?!” – vičem na njega kroz suze.
Povučem mu glavu na svoja prsa, prstima prolazeći preko usana koje su me toliko voljele, preko meke kože obraza do one umorne i zabrinute na čelu, kroz poznatu kosu, zadržavajući se posvuda dovoljno dugo da izliječim njegovu tugu, a nedovoljno da pokrenem lavinu svoje.
Obgrli me oko struka, pa privuče moje tijelo tik do svojega i oboje zadrhtimo.
Udahne me i ja udahnem njega, oboje umorni od mržnje, umorni od ljutnje i od bježanja.
“Volim ja tebe.” – ostane u zraku.
Udahnutom i izdahnutom.
Toliko ljubavi, ali bez i jednog obećanja za sutra.
“Do kada da ostanem?” – šapnem bez odgovora u tihoj prostoriji.
Mislim da ću ovaj put otići istog trena kad nas jutro probudi. – pomislim.
I ostanem udisati ga, ljubiti ga, dodirivati ga, voljeti.. Toliko blizu da sam na tren pomislila da je to i dalje onaj ležaj..
Toliko blizu da sam samo šaputala “words of wisdom”, a on mi vraćao pjevušeći “let it be”.
Toliko blizu da sam mogla osjetiti da sada zbilja je mirniji i da mu više nisam potrebna..
Ustanem u neko doba tiho tapkajući po parketu, ali on se ipak probudi.
“Za.” – kaže.
“Za?” – pitam.
“Uvijek ostani.”
