Ja, djevojčica.
Naučila da čita sa 3 godine i to iz stripova. Ujak me naučio.
To je bila moja prva velika greška. Ali, šta zna mala djevojčica šta su velike greške?
Nakon što je ta priča o mom čitanju stripova ispričana dovoljno puta svima poznatima i nepoznatima, od tog trenutka se očekivalo da ja roditelje i rodbinu servisiram materijalom za pohvale.
Tako sam bila najmlađi upisani član dječije biblioteke u Pančevu. Do svoje desete godine već sam sa dječijeg šetala na odjel za odrasle. Nisam čitala, ja sam knjige gutala.
To je bilo zanimljivo jedno vrijeme, ali je vremenom postalo uobičajeno.
U školu sam krenula sa sedam godina, kockastom torbom i teget kompletićem na tufne, kose ošišane na paž i bezbroj pitanja. Ah da i žuta marama je bila tu.
Šta se od mene očekivalo?
Da budem najbolja.
Ja sam do svoje sedme godine, svoje školske godine jasno i glasno znala da se od mene očekuje da budem najbolja.
Kako? Zašto? Kome?
Kao da je to bitno.
I jesam.
Život bez ijedne četvorke u dnevniku.
Takmičenja na sve strane, od onog u brzom čitanju (?!) do onih iz matematike.
Tražili su, dobili su. A vrlo brzo su dobili i ono što ide kao bonus kad od djeteta očekujete samo najbolje.
Ne sjećam se koje je godišnje doba bilo, znam samo da je bilo toplo dovoljno za teksas jaknu. I znam da je to bio dan u kojem sam ja dobila svoju prvu trojku u životu.
Peti razred, geometrija.
Prva pukotina na ramu savršene fotografije s mojim savršenim osmijehom.
Galama, vriska, neke strašne, neobjašnjive riječi upućene meni. Zbog trojke. Jedne trojke. One koju pojedu tri petice koje sam već imala u dnevniku.
Tad je postalo jasno. Ja ću možda loš(ij)u ocjenu i dobiti. Ali oni za to neće znati.
Da se rauzmijemo, jasno je meni da je možda, samo možda, oni nisu mislili to sve tako ozbiljno. Ali meni nakon te predstave u kojoj sam ja izvukla deblji kraj, niko nije objasnio da trojke nisu kraj svijeta. I da je ocjena mjerilo trenutnog znanja, a ne sveobuhvatnog. Niko nije razgovarao sa mnom.
Dakle, očekivanja mojih roditelja od mene u periodu kad sam odrastala doveli su me ne samo do toga da izgubim povjerenje u njih, već u sebe.
A nakon toga su uslijedili i zdravstveni problemi. Nastrada uvijek ono što je najtanje.
Dvadeset godina poslije, moja navika da ispunim očekivanja drugih i konstantno budem najbolja je malo smršala, koljena joj klecaju i često spava i po nekoliko sedmica u komadu. Izgladnjujem je. Uskraćujem joj vazduh. Govorim naglas da je nema, da sam je se riješila, kako bi me čula pa sama odustala. Ali ne, nije otišla.
Javi se na momente, zabljesne kad je pritisak najveći, podsjeti me na to da ću razočarati one koje najviše volim ako ono što radim ne bude najbolje, ako ne bude tako sjajno da se može komšinici ispričati o tome. Nekad joj popustim, ali mi se to, posebno uz ličnu odgovornost roditelja, sve rjeđe dešava.
Trebalo mi je 20 godina da shvatim da najbolji ne postoje.
Trebalo mi je 20 godina da shvatim da očekivanja mojih roditelja nemaju veze sa mnom. Ona vjerovatno imaju veze s njihovim roditeljima.
Trebalo mi je 20 godina da se navike iz djetinjstva da se dokazujem drugima, bar djelimično riješim.
I trebaće mi, po slobodnoj procjeni, bar još 10 da kažem da smo se zauvijek rastale.
Zato, u ime svih nas iz osamdeset i neke koji posljedice djetinjstva najviše osjećamo danas, pazite na te male godine svoje djece. Prije nego pred njih stavite neko ušminkano očekivanje, vratite se samo na minut u svoje djetinjstvo, čak i ako boli i dalje.
Sve se ponavlja.
Krug neko treba da zaustavi.
U našem krugu to ću biti ja.
Izvor: Blog s ukusom krempite
