Da li vam se ikada desila ljubav na prvi pogled?
Meni nije. Ja sam se vječito zaljubljivala na drugi pogled. Eventualno treći. Mislila sam da ću ostati baksuz koji nikada nije osjetio čar one struje nakon što nekoga vidimo po prvi putu svom životu.
Osjećaj me ponovo prevario. Sa svoje dvadesetčetiri, desila se. Baš takva ljubav.
Vratih se s dugog puta. Vučem kofere dok su mi misli još uvijek negdje tamo. U ženskoj torbi bez dna tražila sam ključ od stana i u trenutku kada sam baš mislila otvoriti svoja vrata, čula sam mu glas. Okrenem se. Tada sam prvi put u životu poželjela da sjednem na stepenice i kažem da me neko oborio s nogu. Osvijestila sam se, pružila ruku i izgovorila svoje ime. Izgovorio je i on. Ukrstila su nam se imena, pogledi, misli, osmijesi, uskrstila se srca, sudbine i jedino što sam tada htjela je – biti uz njega. Isto je poželio i on. Moj.
Dani su prolazili, stidljivost nam je opadala, vidici su se širili i pomišljala sam da se znamo cijeli život. Kao da sam prije tih noći, još mnoge noći zaspala pored njega, iako on mrzi da dijeli krevet s bilo kim. Mislila sam da sam baš njega čekala cijeli život, iako je on voćka koju zagrizeš nakon mnogo razmišljanja. Pomišljala sam da želim s njim otići na kraj svijeta.
Redali smo crtice na papiru, svaki dan smo bivali opušteniji, posvećivali smo se samo jedno drugom. Hodali smo gdje smo stigli. Ljubila sam ga kad god sam mogla iako se opirao i uvjeravao me da to tako ne treba.
Grlila sam ga. Gnjavila. Grlila. Gnjavila. Kuhala za njega. Pripremala mu hranu za posao. Brojala kalorije. Trenirala. Zavoljela mačke. Slušala Dinu Merlina i pila čajeve na terasi, gledajući u usnuli grad. Zamišljala se u njegovom zagrljaju dugo.
Teška srca sam si priznala – ženo Božija, ti ovog čovjeka voliš.
Bajka je svaki dan bila bajkovitija i baš kada sam pomislila da sam sretnija no ikada, u bajku je ušetala loša vijest, baš kao neka zla vještica koja je stigla s ciljem da mi uništi snove.
Odlazi.
Moj. On.
Odlazi.
Dobro. OK. Preživjeću ja to. Krećeš na put ka svojoj kući i ja ću uskoro doći da te vidim. “Ne“, rekao je. “Idem preko okeana.“
U suze, kao u nesretni okean, potopila sam osmijeh. Potopila sam snove. Zagrljaje. Potopila sam radost. Dinu Merlina. Puteve kojima smo željeli ići. Planove. Ideje. Potopila sam i datume. Kofere. Putovanja.
Otišao je. Prije godinu i jače. A ja. U svakom koraku mislim na njega. U svakom čudnom naglasku čujem njegov. U pjesmama pjevam samo njemu i u dnu čaše vidim njegov lik.
Otišao je. Prije godinu i jače.
Fizički.
Ja čekam da dođe. Da zvizne ispod prozora. Da kucne na vrata ritmom kojeg samo mi znamo i da mi tiho, ali sigurno, kaže da je dobro. Da sjednemo na terasu i šutimo. Da samo čujemo duboke uzdahe i da ponovo izgovorim onu rečenicu koju mu tada rekoh: “Nemoj. Nikud mi ne idi”, pa da ga zagrlim i da s njim u zagrljaju odsanjam makar još jedan san.
B.
