Kad odu, bake postaju anđeli čuvari. Moja je bila i ostala čitava vojska anđela.
Malo je da kažem da će ostati zauvijek dio mog srca. Ona je dio njega otkako znam za sebe i ostaće sve dok dišem. Već skoro dvije i po godine nema moje bakunice da me pomazi, da zovne na gulaš s njokama, da me iznenadi ujutru i povede frizeru, jer nam je zakazala termin („Da se žene malo oraspolože“, rekla bi).
Od onog dana kada je pokrila crna zemlja vjerujem u nadnaravno. Ne znam je li to bio šok, halucinacija od bola, ali kao da je i ona stojala pored mene dok sam bila pored njenog sanduka, ponavljajući „Hvala“ na izjavljena saučešća ljudi koji su došli na sahranu. Bila je sa mnom i držala me za ruku dok sam u glavi motala film kako će izgledati moj rođendan bez nje i buketa od onoliko ruža koliko godina punim. Ili njen, dan na koji niko od nje nije bio sretniji jer tačno u ponoć dobije „stručno skićenu“ moju rođendansku čestitku. Znala sam da božićni kolači ni u jednoj kući ne mogu mirisati kao u njenoj. Niti da farbanje uskršnjih jaja neće imati smisao. I pusti sad sve te bitne dane u godini, znala sam da više nema svakodnevnih telefonskih poziva, “da vidi jesam li pokrila krsta“, nema “ma ljubi bakunica” za svaki položen ispit, “ulijetanja” u njenu kuću na brzinsku kafu, nekoga ko s punim ćejfom iza ponoći ustane da napravi palačinke svojoj izjelici…
A još teže mi je bilo kad sam pomislila kako bi me ukorila da za rođendan ne ustanem s istim osmijehom kao i do sad dok je ona ranom zorom dolazila s buketom većim od nje. Znam i da bi me naružila da se odreknem oblatni po njenom receptu za Božić ili da ne ofarbam jaja. Samo više nisam imala kome poslati poruku u ponoć petnaestog majskog dana.
Pa sam ja odlučila samo malkice promijeniti navike.
Budući da sam ljetno dijete i da je svake godine na moj rođendan pakleno vruće, ja evo već dvije godine tražim razlog da rano izađem iz kuće i idem njoj, s jutarnom kafom u papirnatoj čaši. Za obje. Za Božić joj nosim po jedan kolačić, onaj koji je ispao najbolje te godine. Jedan, jer znam da bi, onakva realna kakva je bila, poderala glas da mi objasni da ne trebam rasipati hranu. Nekoliko prethodih Uskrsa, koje spletom okolnosti nismo provodile skupa, bila su ona posebno lijepo išarana jaja u mojoj korpi i u njenoj, koja su se posebno čuvala. Nosile smo ih jedna drugoj kao da su zlatna, a ne da će usmrditi cijelu kuću ako slučajno napuknu. Posljedna dva sam joj nosila ista takva dva, posebna, i ne ljutim se što ne dobijem moja. Nemam kome pisati rođendansku čestitku 15. maja u ponoć. Ne razabirem po čemu ćemo pamtiti proteklu godinu, niti imam koga podsjećati na sve situacije koje smo prošle. Prve godine sam se uhvatila da sam sročila poruku, ali kad sam namotala film do novembra, shvatila sam da je telefon na koji poruka trebala otići, isključen baš od tog novembra.
Teško je sjediti na hladnom mermeru i na crnom gledati njenu sliku i čekati da progovori. A znam da neće. Ali mahne mi svaki put kroz zraku sunca koja se probije kroz granje baš u onom momentu kad tražim neki odgovor. Ili me zalije kiša kad krenem da plačem, da sakrije suze. A ona je uvijek govorila da sam ružna ko guzica kad plačem i brzinski mi brisala suze svaki put. I onda kad sam plakala zbog poderanih koljena i zbog slomljenog srca. Na moj 26. rođendan, kad sam simbolično prosula kafu pored njenog uzglavlja, zemlja je upila istom brzinom kojoj bi je ona nekada srknula iz fildžana. Pomislila sam: „Sigurno je poželjela popiti kafu“.
Ne vjerujem u anđele, onaj svijet, niti bilo šta drugo što se spominje u vjerskim knjigama. Ali da me ona gleda odnekud, to da. Daleko je, ali kad mi treba, približi se. Ne toliko da me pomazi po glavi ili da popije neku ljutu sa mnom, ali dovoljno blizu da znam da sam i dalje nečija mezimica i bakino sunce. Dovoljno da i dalje slušam savjete koje mi je dala i pazim da je ne iznevjerim.
Autorica: Damira Ibranović
