Po hiljaditi put ću ponoviti i stati iza ove rečenice: „Ljubav pokreće svijet“.
Nečiji svijet pokreće ljubav prema porodici. Svijet nekog drugog pokreće ljubav prema djetetu. Centar nekog trećeg svijeta je posao i ljubav koju gaji prema njemu. Ali, uglavnom svi kad-tad osjetimo šta je ljubav prema muškarcu ili ženi i ona tad postaje centar našeg svijeta. Pa maštamo, ludujemo, volimo, obožavamo, sumnjamo, patimo…
A koliko puta u životu?
Realisti kažu da ne volimo nijednom, nego da volimo osjećaj u kojem uživamo kad smo sa nekom osobom. Sanjari kažu da volimo samo jednom u životu, al’ „zaprave“. Zaljubljenici u život i sve čari koje on nosi kažu da se voli puno puta, svaki put kad „kliknemo“ s nekom osobom.
Ja kažem da se tri puta voli u životu!
Od samog rođenja obasipaju nas ljubavlju, pa valjda onu prvu, pravu, cjeloživotnu i besuzlovnu – majčinsku, shvatamo zdravo za gotovo. To je ljubav bez konkurencije. Na jaslama te ljubavi stignemo u pubertet i vrijeme kada hormoni podivljaju, pa „čuperak jedne Sanje iz VI-a“ ili postupci nekog mangupa, postanu predmetom našeg razmišljanja, maštanja…
Tako se i ja zaljubih sa svojih 15. Prvi put, istinski, jako, ludo i neproračunato. Od prvi put kad sam ga vidjela postao je cijeli moj svijet. I bio je, kako sam uvijek voljela reći, moj dunjaluk nekih 5 godina. Da, ozbiljan staž u jednoj tinejdžerskoj ljubavi.
Ali, od velikog uvijek ima veće. Moje „veće“ se pojavilo na samom početku mojih 20-tih godina. Počelo je sasvim slučajno, a sasvim namjerno preraslo u ljubav koja se pamti za cijeli život. Valjda zato što nismo bili djeca i što smo oboje imali po jednu ljubav iza sebe, znali smo šta želimo i šta ne želimo. Bila je to prava zrela ljubav. Bili smo jedno drugome i prijatelji i podrška i ljubav. Skupa smo se smijali, plakali, odlazili, dolazili, pravili i rješavali probleme. Znate one ljubavi iz američkih filmova? Tako nešto.
Sve što je lijepo kratko traje, pa i ta ljubav. Dese se ta neka prespojavanja u glavi i u emocijama, pa odluče ljudi krenuti svako svojim putem. Pa plačeš, maštaš, boli, smišljaš, razmišljaš...i na kraju preboliš.
Nađeš neke nove, s kojima shvatiš da možeš opet voljeti ako imaju sve što želiš. I kad to nađeš, onda skapiraš da ljudi ne kažu džaba da je treća sreća najveća. Tad si našao životnog saputnika. Nekoga s kim ćeš dijeliti sve životne zgode i nezgode, birati najljepšu odjeću za vjenčanje, birati namještaj, izroditi djecu, vraćati kredit za stan i auto…
Nekoga ko neće htjeti da zaboraviš ove prve dvije ljubavi i ko zajedno s tobom shvata da je baš on tvoja treća sreća.
Prve dvije ljubavi su dio „odgojnog procesa“. Nauče te kako treba i kako ne treba. Pokažu ti koliko duboka osjećanja mogu biti. Koliko jako se može voljeti. Šta je jedno ljudsko biće sposobno učiniti za drugo koje osjeća kao da je dio njega. A u tom momentu nemaš pojma da ćeš jednog dana staviti prst na čelo i shvatiti da o njemu/njoj nisi čula/o, ništa već dvije godine. Da nemaš pojma gdje je taj dio tvog bića i kako teče njegov život.
Postoje te dvije ljubavi koje se ne zaborave i koje zauvijek ostanu dio bića. Moja dvojica „bitnih“ će zauvijek imati po maleni kutak u mom srcu i nikad ih zaboraviti neću, ma kol'ko to nekome zvučalo čudno i neshvatljivo. Zahvaljujući njima znam da cijenim Trećeg. Zahvaljujući njima, znam kako da volim još jače i iskrenije. Znam gdje sam griješila i šta nikako ne smijem ponoviti da usrećim ovog koji će biti moj partner u zločinu koji se zove „Do kraja života“.
U vrijeme kada je monogamija podcijenjena, reći ću, mirna srca, da imam 3 čovjeka mog života, a četvrti sam ja. I tako mi sinergično prođosmo i prolazimo životnim putovanjem. Svako za sebe, a svako sa svojom/im Trećom/im.
Autorica: Nina Aleksandrova
