Stopa u stopu. Pogled u stopi. Život u stopi. Život od stopa ovisi. Strah, smrt, žeđ i stope na putu smrti.
Strah se primirio. Nema ga. Na licima, u kretnjama mir i odlučnost suprotstavljena krvavoj stvarnosti. Hiljade očiju, bez prava i šanse na samodbranu, zvjeralo je uokolo završavajući svoju putanju na stopama. Jedine zajedničke putanje unezvijerenim očima bile su ona put neba, nebeska, ona molitvena putanja koja se rađala u trenu kada bi se sa srpskih položaja čulo zloslutno „tup“ što je označavalo dolazak nove protivtenkovske granate usmjerene na šume duž Drine, put Crnog vrha i Nezuka, na put kojim su se kretale stotine izmorenih surih kostura i ona koja se završavala na otiscima stopa.
Uzdaha više nema, u zraku patnja i izdahnjujući teški zrak koji je iz ubijenih masakriranih tijela iznosio duše vrh nepomičnih krvavih humki sačinjenih od granja i lišća. U zraku isti onaj dah koji je nalijegao na potiljke živih dok su vukli mrtva tijela, nesvjesni da je smrt već došla po dušu nošenog. Uporne uplašene sjene gazile su istim stopama jedna za drugom strijepeći od šuma zasijanih minama.
U toj šumskoj utrobi, oslonjena rukom na jedno drvo, Fatima je s vremena na vrijeme pokušavala dohvatiti grane iz obližnjeg potoka. Iako je tlo bilo klizavo, minirano i nesigurno, uporno je pokušavala, sa što manje pokreta i tabanja, doći do odlomljenih grana jer je to bilo tiše, mnogo tiše od lomljenja novih. Lomljenje grana moglo je odati položaje, proizvesti nove žrtve. Koliko god bili uplašeni, umorni, ranjeni, gladni, jedno ipak nisu zaboravljali – biti ljudi. Znala je da ubijeni nema koristi od tog prekrivanja, skrivanja od životinjskih očiju i nagona, ali osjećala je obavezu prema svakom od njih. Dok je sa golobradim dječakom, kojem nije znala ime, nego ga oslovljavala se „sine“, prekrivala tijelo Ahmeda, izmučenog starca kojeg je viđala na srebreničkim ulicama, obuzelo ju je isto osjećanje nesigurnosti.
„Mi kao da ležimo na nečijem dlanu, kao da će neko svaki tren zatvoriti šaku, zamračiti nebo, smrskati nas u trenu!“ pomisli Fatima po ko zna koji put nastojeći sačuvati mir u očima. Ta maska mira je bilo jedino što je kao ljekar mogla ponuditi onima koji su nijemo tražili pomoć od njih, medicinskih radnika. Ono nekoliko tableta u džepu kao da se topilo. Davali su ih krišom ranjenim, onima kojima se još uvijek moglo pomoći, a bilo ih je na desetine, na stotine. Ustvari, svi su bili izranjavani što od granata, mina, žica, što od živice, kamena i padanja.
Granate i geleri, koji su svakog časa fijukali iznad uspravne šume i pognutih glava, kao da su se takmičili sa životom i s vremenom, pa postadoše poslušnije sluge nego što su to od njih očekivali oni što ih ispaljivahu. Uzimahu života više od planiranog i željenog, ako je to uopšte bilo moguće. Geleri, ti sijači smrti, proizvodili su nekakvu čudnu mješavinu zvuka polomljenih grana, polomljenih ljudskih kostiju, smrskanog kamenja i ljudskih gromada. Staze, lišće, busjenje, mahovina, sve se urotilo protiv duša čija tijela grabiše naprijed put Nezuka, a srca natrag put Potočara gdje ostadoše sinovi i očevi, tamo gdje ostadoše najmiliji. Svaki busjen ličio joj je na skrivenu granatu, svako ispupčenje lišća na moguću smrt, svaki fijuk vjetra na dolazeći metak i kraj.
Suri kosturi koračali su ispred nje. Pokušavala je ne gledati u svoju dušu, pokušavala je zapamtiti „trasu sigurnih stopa“. Pokušavala je održati prisebnost koliko god je to bilo moguće. Ženski glas iz daljine, koji je psovao balijsku majku, pomagao joj je u tome, podsjećao ju je na oprez, na stvarnost. Čula ga je, i na svoje iznenađenje, nije se ljutila, nije zamjerila prostakuši, više joj je smetalo stapanje psovke sa cvrkutom ptica i pjesmom popka. Osjećela je kao da ih i majka priroda izdaje, kao da se miri sa zlom. Jara, omora, težina šume, vonj natruhlih ljudskih tijela, miris krvi i svježina duboke šume gradili su zidove nepodnošljive stvarnosti kojoj se Fatima vraćala bježeći od sebe i svoje duše. Nastojala je svoju dušu držati podalje, kao da se bojala da joj dušu ne ubiju, onu istu koja se radovala rađanju, okruglim ženskih trbusima, budućim majkama, izliječenim ranjenicima, očišćenim ranama. Uz sve jauke, zapomaganja i buncanja do uha joj je dopirao zvuk vode, klokot kristalnog žubora koji se spuštao niz kamene oblutke prosute po stazi potoka. Čula je vodu, osjećala njen miris, ali je nikako i nikada nije mogla pronaći. Dugo joj je trebalo da shvati da je nepodnošljiva žeđ koja joj je palila grlo rađala fatamorganu, rađala fantomsku sliku vode…
“Vodeeee“, otegnu neko. “Fatima, imaš li vode?“, prenu je iz razmišljanja nečije dozivanje. Okrenu se i vidje Hasana oslonjenog na staru bukvu. Hasana, kojem je za vratom, svezan nekom košuljom bio obješen ranjeni brat.
Na trenutak zaboravi na trasu „sigurnih stopa“ požuri da ih pridrži jer oslonac bukve ne bi dovoljan. U zadnji čas podmetnu rame i oni padoše po njoj. Dok se spuštala zajedno sa njima k zemlji, Fatima opazi bjelinu kosti koja je štrčila iz razrovanog mesa butine. Rana se jedva vidjela od trunja, lišća, zemlje i prašine slijepljene po sasušenoj krvi.
„Trebam zavoj i sredstvo za čišćenje, za dezinfekciju”, pobježe joj misao prije nego što se stigla samoj sebi narugati. “E, moja Fatima, ti bi sterilne gaze, hirurške makaze…a ni vode nemaš“, nastavi prijekorno samoj sebi.
“Naslonite se tu, odmorite se malo, stići ćemo mi ostale. Moramo nešto učiniti s ovom nogom. Moramo je malo učvrstiti, pa će manje boljeti“, reče i oprezno krenu uskom stazom. U šumi je granja bilo koliko hoćeš, ali i mina. Sa staze ne smije skrenuti, znala je. Mrtva nikome ne bi bila od pomoći, ipak granu za udlagu mora pronaći. Kidali su trakice od odjeće da bi mogli stegnuti rane, pričvrstiti udlage. Udlage od jasenovih grana, šaka tableta za bolove, makaze, to je sve što je imala od „medicinske opreme“. Zavoja odavno nije bilo. Odjeća cijepana sa mrtvih poslužila bi umjesto zavoja. Ipak, uvijek bi, prije nego što uzmu komadić platna, jaknu ili cipele s mrtvog, okretali tijelo da vide koga su ubili, s koga trgaju, od koga halal da traže, kome smiraj da donesu koliko god bio bolan.
Morfijum, antibiotici, hirurški konci…o tome je mogla samo sanjati, a sanjala je često.
“Ne krckaj, budi tiho“, nesvjesno joj se otkide molitva upućena grani koju je pokušala slomiti za udlagu. “Ne znamo koliko su krvnici daleko, mogu nas otkriti. Suzbij bol. I mi ga suzbijamo, trpimo“, nastavljala je razgovor sa stablom bježeći tako od žeđi, od osjećaja bespomoćnosti.
“Nije priroda navikla na bol i lom kao mi. Eno Hasana, gle kako je miran. Navikao na bol, spreman na gubitak pa ipak šuti, trpi. Nečemu se nada“, ubjeđivala se sa granama koje međusobno bijahu vezane stotinama sitnih žilavih niti.
“Zašto i dalje koračamo kad ćemo ionako poginuti. Ovdje ili dublje u šumi, svejedno!“, reče joj Hasan, dok ju je posmatrao kako pažljivo pokušava lišćem skinuti prljavštinu i okorjelu krv sa rane, prekidajući tako njen unutrašnji monolog.
“Neko će preživjeti, mora”, reče Fatima odlučno. “Preživjet će da svjedoči, da se vrati po ranjene, da majkama donese smiraj. Hoćemo li to biti ti i ja, ko zna. Neko hoće. I sve dok postoji nada, koračati moramo. Evo i tebi i tvom bratu će s ovom udlagom biti lakše, ne mnogo, ali hoće. Dovoljno da dođete do slobodne teritorije“, govorila je čudeći se svojoj mirnoj odlučnosti, kao da je glas dolazio iz nekog drugog, nekog ko se nastanio u njenoj utrobi jer ona sama nije vjerovala u rečeno.
Da joj je neko, dok je studirala medicinu, rekao da zrak koji udiše u isto vrijeme može biti natopljen krvlju, zadahom lešine, odlučnošću, mirom, suzama, bolom, nadom…ne bi mu vjerovala. To ni razum, ni nauka, to niko ne može objasniti. Sjeća se studentskih dana, kasnije stažiranja i neizmjerne radosti kada je prvi put porodila ženu i odlučila biti „doktor za žene“ kako su je zvale skromne Podrinjke. Slika malog slipavog lica, drhtaj sopstvene ruke dok je primala krvavu vrpcu, majušni prsti i garava kosa, bijaše slika urezana u dajdublje kutke njene duše. Bila je to slika kojoj se najviše radovala u ratnim danima opkoljene Srebrenice. Opetovano je oživljavala tu sliku prizivajući u sjećanje i reski zvuk dječijeg plača, taj „prvi pozdrav svijetu“ kako je znala reći svojim babicama. Oživljavala je taj zvuk i sliku suprotstavljajući ih zvucima rafala, topovskih granata, jeke bolesnika, plača majki nad izgubljenim djetetom, povika i psovki u redu pred Crvenim krstom, u redu za kilogram mlijeka u prahu ili „pseće konzerve“ od kojih su kasnije nastajale maslanice i pljeskavice.
Taj čin rađanja je bila njena nada, to je bila ta snaga i ruka koja ju je vukla naprijed, svijest i želja da će ukoliko preživi na svijet donositi nove živote, mnogo više života nego što su krvnici uzeli.
“Znaš li Hasane, koji je najljepši osjećaj na svijetu?“, reče ne dižući glave i stežući udlagu dok je ranjeni grizao granu da priguši jecaj i bol. “Znaš li? Znaš li kakav je osjećaj kad primiš na ruke tek rođeno dijete, kada ono s tvojih ruku uputi prvi pozdrav svijetu? Kada te majka i otac djeteta pogledaju zahvalnim očima, a ne znaju da ti zahvaljuješ njima jer su ti dali priliku da budeš prvi dodir, prva nježnost tek rođenoj nevinoj duši. Kada na svijet dođe novi život, hrpa novih snova, gomila ljubavi, još više osmijeha i radosti? Kada znaš da si baš ti, Božijom voljom, otškrinuo vrata svijeta tom djetetu. Znaš li kakav je osjećej spustiti to dijete na majčine grudi i gledati njegovu glad za životom? Znaš li Hasane kolika je sreća reći ženi da čeka dijete, da se u njenoj utrobi rađa novi život. E, zbog tog osjećaja Hasane, moramo koračati i ti i ja, koračati i ne poginuti, ni ovdje, ni dublje u šumi, nigdje. Ti i ja ćemo Hasane, doći do Nezuka i živjeti, dočekivati život.”
Glas joj je bio miran, tih, jedva čujan, ali u Hasanovoj duši on nadjača svu jeku topovskih cijevi, jauke ranjenih, plač rastavljenih. Čak je nadjačao i fantomski zvuk vode koji oboje osjećaše u suhom grlu. Hasan, kao probuđen iz košmarnog sna, ustade dižući klonulo tijelo, namjesti maramu kojom pridržavaše brata i krenu odlučan da ne pogine.
Hasan, koji do rata završi samo osam razreda osnovne škole, koji nikad nije čuo za Biblea i izreku „Život i smrt u vlasti su jezika!“ po prvi put osjeti moć ispričanog. Fatimine riječi, radost u njenom glasu učini da, umjesto zelenih humki i krvi, ugleda sebe i Hajru tamo negdje u nekoj bolnici daleko od šume, daleko od ove sparine i Udrča. Ugleda nju, Hajru, umornu, ali sretnu kako prima tek rođeno dijete, njegovo i njeno dijete. Sva u bijelom i ona, i doktorica Fatima, i rumeno malehno dijete u povoju.
Prima Hajra život u naručje, njegov život.
Bez nesigurnosti i straha, s povjerenjem u Fatimine riječi, krenu uvjeren da je Hajra već u Tuzli. Tamo je i čeka da i on ispuni svoj dio obećanja, čeka da dođe živ i da je nađe. Zagrli bolom onesviještena brata, podmetnu leđa, udahnu odlučan da ne pogine ni ovdje, ni dublje u šumi, nigdje. Koraknu, ali ga zaustaviše Fatimine riječi:
“Ja ću prva. Ima mina, opasno je, ja sam gledala kuda su drugi gazili. Drži odstojanje, pamti stope. Brat i udlaga će izdržati…a i mi ćemo. Samo pamti stope.”
Autorica: Amela Isanović
