“Nije lako biti mama, sreća pa ja neću biti“, jedne prilike reći će moj šestogodišnji sin. Nije, nasmijah se, znajući zašto je to rekao. Vani je minus beskonačno, sama s njima dvojicom izlazim iz kuće, mlađi primjerak bolestan, zaleđen automobil, zaleđene ulice, minus dobrano visok. Ostala sam kući, moram ga voditi ljekaru, dok je sedmicu prije s njima bio suprug, jer sam ja na poslu imala unaprijed ugovorene obaveze. Kad se malci razbole, to znači barem dvije sedmice odsustva s posla.
Kako rekoh, snijeg pada, poledica, hladno, nas troje idemo ljekaru, pomenuti šestogodišnjak, dvije godine mlađi brat i mama koja “nije lako biti”. Bratić (mali brat) je dobro bolestan, ne može da jede, nervozan je, molim ga da pojede bilo šta, oblačim ih pri izlasku iz kuće (sve majke male djece znaju da je samo to dovoljno za cjelodnevni napor), skidam na pregledu, molim da sarađuje s doktoricom, crvenim se jer neće, istovremeno ljutita jer ona ne razumije da su njemu tek četiri godine i da baš ne zna “sarađivati”, oblačim pri izlasku iz ordinacije, tražim mjesto da parkiram auto. Molim mlađeg sina da pojede makar jedan keks, da preživi, starijem moramo u potragu za zelenom kapicom za vilenjaka, kojeg glumi na prvoj školskoj priredbi, javljam se na bezbroj poziva, tipkam poruke, usred vožnje arbitriram svađi i tuči… otud taj šestogodišnjakov komentar. Skoro kao pohvala, pa mi je izmamio osmijeh.
Ali, ti komentari nisu uvijek tako lijepi… Ima i onih da sam najgora mama na svijetu jer insistiram da se jede povrće, dosadna jer očekujem da se na spavanje ide u vrijeme predviđeno za spavanje male djece. Škrtica, jer ne dam da se pojede cijela kesica bombona. “Ništa o životu ne razumijem” jer za užinu nosi jabuku i mrkvu umjesto chipsa….
Istovremeno, ja sam mama koja sasvim strpljivo, razumno započne raspravu na temu: Zašto moram na spavanje, rano je? (u 22.10)
Zato što moraš ustati u 6.30, nećeš se naspavati i bićeš nervozan, i zato što si davno trebao biti u krevetu.
Neću.
Hoćeš, bio si takav i jučer ujutro, jer si kasno legao.
Nisam, lažeš.
Ne lažem, jesi, ne smiješ majci reći da laže.
Smijem, kad lažeš. A vi ćete sad ostati budni, aha, vi možete…
Mi možemo, mi smo odrasli.
Pa šta? Kakve to veze ima?
(Polako gubim strpljenje…)
Blago povišenim glasom, nastavljam: Mi smo ti roditelji, mi možemo, da. Molim te ne raspravljaj se sa mnom više! Nikako ne razumijem je li svi roditelji stvarno očekuju da se šestogodišnjak prestane raspravljati se jer su ga roditelji zamolili? Ili je to samo do mene?
Hoću da se raspravljam, nije fer da ti radiš šta hoćeš a ja moram raditi šta mi ti kažeš?
Ne interesuje me je li fer ili nije, ti ideš na spavanje.
E, ne idem!!! Šta ćeš sad?
Ideš!!!
Ne idem i tačka!
Ideeeeeeš!!!!!!!!!! I taačka! Dosta je više raspravljanja jer ako ti ja tamo dođem…. Ja sam tebe rodila i kad kažem da ideš, onda ideš! (Ne znam koliko puta sam rekla da ja ovu rečenicu svojoj djeci NIKAD neću izgovoriti?! Dok nisam rodila njih dvojicu…) A, bespotrebno je da naglasim da me, tihu kakva po prirodi jesam, čuju i komšije 4 sprata ispod, sigurna sam.
Ali, on ni tad ne prestaje. Čuj, “ako ti ja tamo dođem”, na ovo dobijem: “pa šta ako dođeš, dođi slobodno”…
Nije lako biti mama! A kamoli savršena mama. A oko mene većina tvrde da su baš one savršene mame, uvijek spremne da se igraju s djecom, razgovaraju s njima, do iznemoglosti strpljivo odgovaraju na njihova nemoguća pitanja, njihova djeca ne vrište u marketima jer hoće da im se kupi sve što se tamo prodaje, one, te savršene mame, imaju organizirane živote, redovno idu na manikir/pedikir/masažu/fitnes, izlaze sa i bez bračnih drugova, uvijek dotjerane, vedre, nasmijane… opuštene….
Ja nisam ništa od navedenog, moja djeca vrište u marketima, trče k'o bez glave po tržnim centrima, dok ih ja panično dozivam, u kafiće više ne idemo, ne vrijedi; na skijanju je samo mojoj djeci teško nositi skije, u predškolskoj dobi im ni na kraj pameti nije da pozdrave nekoga sa dobar dan, u mlađoj dobi su čak bili spremni i udariti nekoga ko ih nervira…
(Ili ipak nisu samo moja djeca ovakva?)
Ja sam mama koja tjera svoju djecu da sami pospremaju svoje igračke, a oni mi vrlo zahvalni na tome, odgovaraju sa: “kad budem imao osam godina, odseliću se”.
Ja sam mama koja se brine šta jedu njena djeca, a oni taj napor prepoznaju i cijene pa u kafiću otrče za drugi sto i otmu kesicu čipsa sa stola za kojim sjedi nepoznata žena i kažu: “ja nikad nisam jeo čips”.
Nije lako biti mama. A kamoli savršena, koja nikad neću biti.
Ipak, postoje jedni obraščići, najljepši na svijetu, i jedne male ručice najnježnije na svijetu, koje često kažu: “Mama, ovo mi je najljepši dan u cijelom mom životu. Volim te!”
E, ja sam mama koja je rodila te preslatke obraščiće i te male nježne ručice. I to je savršenstvo!
Autorica: Azra Kikanović Berilo
