Grand Prix Award na “Balkan Photo Festivalu” osvojila je Jelena Janković za fotografju “Selfi kultura”, s kojom je pobijedila i u kategoriji Svakodnevni život. Janković za “Noizz” govori upravo o tom svakodnevnom životu, kulturi i svom pogledu na sve.
Kako je nastala ova fotografija?
Fotografija je zabilježena u Puli, u avgustu prošle godine, na koncertu grupe Massive Attack. Nastala je kroz igru, posmatrajući masu ljudi koja me je asocirala na veliku armiju koja čeka da ih svjetlo obilježi i usisa u drugu galaksiju.
Šta Vas je inspirisalo da je napravite?
Svjetlost i sjajni efekti koncerta koji su u meni napravili priču. U tom ludilu svjetlosnih bljesaka se otvorila fotografija koja je nagrađena. To je bio trenutak koji ne znam kakvom brzinom sam zabilježila. To je taj trenutak koji se ne može ponoviti.
Selfi kultura je Vama donijela nagradu, ali kako je uticala na društvo? Da li je njemu nešto donijela?
Mislim da nam je više odnijela, a donijela je jednu veliku LAŽ, popularizaciju narcisoidnosti koja se ne posmatra sa negativnog aspekta. Takvo ponašanje je postalo normalno, tačnije ne pripadate okruženju ako to ne radite. Jedan pritisak širenja lažne savršenosti. Zabilježiće se gdje smo bili, sa kim, nova frizura, novi trbušnjaci, ljetovanje, zimovanje… a šta smo zaista iznutra? Šta je u svemu tome istina?! Kreira se gubitak sa realnim i stvarnim životom, koji nije tako lak i lijep kao filteri koji nas boje. Selfi je unio kao neko dugme u mozgu koje je stalno pritisnuto na ON. Kada odemo na neku manifestaciju, čim prije o selfiju razmišljamo, kako da se obilježimo da smo bili, kako smo sjedili sa nekim, kako smo bilo šta uradili što nas obilježava. Kao da to dugme ne može da se spusti na OFF.
Kako je i koliko selfi promijenio način na koji konzumiramo kulturne sadržaje?
Mogu da kažem konkretno za fotografiju. Selfi je učinio veliku popularizaciju fotografije, ali time i srozao svaki kvalitet i vrjednovanje njene kulture i jačine. Fotografija je počela da se dijeli na LIJEPU I NE LIJEPU! Tačnije ako sam lijep/lijepa na fotografiji ona je sjana, ako nisam, mometalno se briše. Takva fotografija nije dobra! Nije bitan sadržaj, likovnost, ako nismo lijepi na njoj ona gubi svaku vrijednost. Ako je dobra onda ide na interet, onda se odobrava. Jer se tako pokazujemo pred drugima. Skoro sam pričala sa prijateljicom kojoj je zabranjen rad pošto model nije bio zadovoljan kako je izgledao na fotografijama, koje su više nego savršane bile, povezane jakim konceptom, sjajnim kostimom, svjetlom… ali model nije bio zadovoljan kako sam sebi izgleda na fotografiji i time je bila odbačena kao loša. To se kod nas dešava i odobrava, na žalost.
Da li postoje i pozitivnini aspekti selfija gledano iz Vašeg profesionalnog i intimnog ugla?
Pozitivni aspekti mogu da budu u koliko se sve konzumira u granicama normale i kada bi svaki autoportret bio kreativan i zanimljiv sadržajem, kada bi podstakli druge na kreativnost i razmišljanje, nosili neku poruku. Kada ne bi one proste i prolazne stvari isticali u prvi plan. Fizička ljepota je toliko prolazna i prazna. Industrija nam nameće propagiranje lijepog, ali mi uvijek imamo izbor, da razmišljamo! Slučaj sa djevojčicama koje nisu savršene i lijepe po pravilima, izaziva veliki stres, izgladnjivanje i time vuče za sobom drugi niz problema, anoreksiju, bulimiju, teme o kojima se malo priča. Kada se smijemo i šalimo selfie je na prvi pogled bezazlen i simpatičan, ali za sobom vuče doba SELFI KULTURE koja nanosi velike promjene u ponašanju našeg društva.
