Isidora Bjelica se već godinama bori sa teškom bolešću. Bori se kako zna i kako može. I na tom putu mnogi su je kritikovali što se u toj borbi ogoljava, čak ponižava pred javnošću, optuživali je da laže i da “unovčava svoju bolest”, pretili joj, diskreditovali je… Nemojte misliti da ona toga nije svjesna.
Zato je sad umjesto “potresnog pisma” upućenog svojim fanovima, napisala izvinjenje. Prenosimo vam ga u cjelosti, a vi – shvatite ga kako hoćete.
IZVINjAVAM SE, MNOGO SE IZVINJAVAM
Trebalo je da umrem u proljeće 2013, samo zahvaljujući mojoj prijateljici dr Dušici Matović otkrili su mi kancer na lijevom jajniku veličine 10 cm koji je već metastazirao. Loša prognoza od 6 do 8 mjeseci života. Ja sam izdržala cijele 4 godine. Ovo vam, da pogrešno ne pomislite, pišem iz očaja, a ne da bih se pohvalila ako ste tako pomislili. Naprotiv, žalim iz dubine duše što sam, uprkos svemu, ovoliko izdržala.
Da sam umrla na vrijeme ne bih saznala za mnoge izdaje, žalili bi me od srca svi koji su tvrdili da su mi prijatelji, a bilo ih je jako jako mnogo… Ne bih prošla sve teške terapije i još teže izdaje, obmane i laži, ne bih doživjela da me čak optuže da sam izmislila bolest i šta sve već ne, djeci bi bilo teško, ali bar im ne bih rasprodala svu imovinu da još malo produžim život i ne bi nesretni odrastali po bolnicama i gledali me u strašnom stanju gdje se gubi svaki ljudski dignitet. Da sam lijepo umrla na vrijeme ne bih doživjela da nanosim toliki bol najmilijim i da gledam kako rak ne jede samo mene nego i sve dobro što smo imali u životu… a rak baš ima apetit, jede kao lud svu romantiku, humor, veselost, novac, sjećanja, nadu. A sije strah, bijedu i patetiku. Sve na šta naiđe pojede i kad poziviš predugo ne ostane ti baš ništa…
Da, da se nisam ovoliko borila za život ostala bi bar iluzija o mom životu, ovako kad sve iluzije pokopate prije sebe malo šta ostane za pokopati… Da, da se nisam borila kao lavica i da sam lijepo umrla na vrijeme sa stilom u ranim četrdesetim ne samo da bih izbjegla trideset hemioterapija nego nikad ne bih znala kako je to jesti kubanske bube i piti čaj oleandera kao što ne bih prošla agoniju preko trista krajnje opskurnih i sumanutih alternativnih metoda koje sam probala i koje niko normalan ne bi probao… Da se nisam borila kao sumanuta ne bih doživjela dan da smetam svima koje sam voljela i nikad ne bih shvatila koliko sam prokleto sama niti bih saznala kako je to kad oni koji su vas voljeli čekaju da odete, jer više ne mogu da izdrže da gledaju kako svaki dan ima sve više bolesti, a sve manje vas.
Da, da se nisam ovoliko borila i sve podnosila hrabro i odvažno, otišla bih kao mnogo voljenija i poštovanija i srećnija i sinonim za moje ime ne bi bio bolest..
Da, vjerovala sam da je hrabrost boriti se za još jedan dan života. Danas znam da je veća hrabrost otići na vrijeme. Zato: Izvinjavam se svima – porodici, prijateljima, čitaocima kojima sam svojim krajnje neukusnim i predugim preživljavanjem kao i nedoličnim ponašanjem za kancer bolesnika izazvala dodatnu bol, neprijatnosti i muke.
Izvinjavam se i sebi, jer mi sve ovo nije trebalo, a mora se umrijeti svakako. Ne zamjerite mi, preklinjem vas, što sam bila toliko glupa. Jedna od stvari koju između ostalog spoznaš kad živiš duže nego što je trebalo je koliko si beskrajno glup i koliko je ljudska pamet precijenjena kategorija.
Izvor: Noizz.rs
