Mnogo toga bi ovo moje srce i moja duša imala ispričati, preživljenog, pretrpljenog, ipak…
Reći ću da sam imala prekrasno djetinstvo ispunjeno ljubavlju svojih roditelja, koji su se trudili mojoj starijoj sestri i meni pružiti sve ono što nam je neophodno i korisno za život. Vaspitali su nas da budemo plemeniti, iskreni, darežljivi i, iznad svega, pošteni ljudi. Bili su tihi, skromni, čestiti i bogobojazni ljudi. Voljeli su se jako, a voljeli su i nas i sve oko sebe. Živjeli su u slozi i harmoniji mirnim životom i tako kako su živjeli tako su i otišli sa ovoga svijeta. Bol za gubitkom roditelja me „osakatila“ i tada, kao da sam ostala doživotni invalid, jer je s njima otišao s ovog svijeta i dio mene.
Sve ono sto ti roditelj, naročito majka, pruža – tješi te, liječi i ima rješenje za svaki tvoj problem, se odjednom izgubilo… Nema te osobe na svijetu koja će tako iskreno plakati s tobom, podijeliti bol i patnju i iskreno se obradovati kada je posjetiš. Niko se više neće radovati tvome uspijehu od srca… Niko. Nikad.
I tako osakaćen i ogoljen nastavljaš život, koji nije bio nimalo lagan.
Zaobići cu preživljeni rat, glad, strahote, granate. Ne želim se sjećati…
Odmalena sam nekako voljela da se igram, recitujem, pjevam. I sve to me nekako, još kroz KUD i Amatersko pozorište u Živinicama i usmjeravalo prema pozivu kojim se bavim.
Glumica sam. Nimalo lako, a prekrasno zanimanje. Mnogo truda, znoja, čitanja, zalaganja, dokazivanja, učenja i vježbanja stoji iza svakog glumca. Mnogo proba, neprospavanih noći, hladnih sala, radnih nedjelja i praznika, putovanja, prehlada i bolesti… A ipak, kada bih opet birala, izabrala bi svoje zanimanje. Jer, samo glumac može proživjeti i oživjeti sudbine mnogih poznatih i nepoznatih ljudi, historijskih ličnosti. Možeš biti majka, svekrva, žena, ljubavnica, zla vještica, dobra vila, oštrokondža, maćeha, pijanica, torokuša, ubica, ljekar, inspektor, sudija, muškarac, starica, djevojčica, grm, kocka – sve što zatreba. Samo na sceni se možeš transformisati u šta god poželiš i pobjeći (bar na trenutak) od svojih problema i svakodnevnice. Samo glumac može i “mora” plakati i kad mu se ne plače, smijati se, kada mu baš i nije do smijeha, jer to od tebe zahtijeva uloga…
Kroz moju glumačku karijeru odigrala sam mnogo premijera, bezbroj uloga i stotine predstava, ali sam odigrala i dvije Monodrame. To je za mene bilo posebno iskustvo i izazov, jer svakako da je biti sam na sceni bez partnera, suflera, rekvizita i bilo kakve pomoći velika odgovornost i zahtijeva posebne pripreme i mnogo rada. Ali sreća kada glumac stane nakon završene predstave (uloženog truda, emocija, znoja) i bude nagrađen aplauzom je nemjerljiva.
Tada zaboraviš sve. Nekako se “spojiš” s publlikom. Postanete jedno. I to traje, gubiš pojam o vremenu, puni ti dušu i srce i nekako postaješ bestjelesan. Poseban je to osjećaj. Ne može se opisati riječima.
Rad na serijama “Kad bude biće”, “Lud, zbunjen, normalan”, novogodisnjoj i pilot seriji “Tuzlanovići” i filmu “Sto za 5 +”, te kratkom filmu “Ruža” je svakako bilo posebno iskustvo i nadam se da će ih u budućnosti biti još.
U privatnom životu Bog me spojio s mojim Nedimom i hvala mu na tome. Imamo lijep i skladan brak. Razumijemo se, poštujemo i uvažavamo.
Ipak, ono sto sam ostavila za kraj, kao šlag, je to da sam na svijet donijela dvije prekrasne kćerke – Mirelu i Velidu. Moje srce je kao vasiona.
To su moje nagrade i moji trofeji i na to sam posebno ponosna. Njihovi uspijesi, njihova sreća i njihovi osmijesi su ono sto me čini sretnom, ispunjenom i posebnom. Svaka žena treba da rodi i postane majka. To je najveći blagoslov, jer samo tada postaješ, nekako, potpuna.
Moje kćerke su me oplemenile, raznježile, učinile sretnom i boljom osobom. Ništa na svijetu nije bolje i ljepše od činjenice da si na svijet donijela i odgojila dva čestita i plemenita bića, koja će biti dio zajednice i činiti dobra djela na ovom svijetu. Valjda smo svi zato i rođeni.
Zato ako sam u svom životu učinila bilo kakvo dobro djelo, a trudila sam se svim srcem, moj život će imati smisla i ostaviti ću nekakav trag iza sebe.
A vama, koji ste imali strpljenja i pročitali moju priču, želim od srca zdravlje i lijep život ispunjen ljubavlju.
I za kraj, citiraću sjajnog Sulejmana Bugarija: “Neka je mir i spas za sve vas.”
Voli vas vaša Remira
