Od nastanka svijeta, žena u svakom pogledu je imala podređen uticaj u društvu, pa tako i u sportu. Do prije par godina, bilo je nemoguće vidjeti ženu na sportskim borilištima, a danas one u pojedinim sportskim granama postižu i bolje rezultate nego muškarci.
Kako smo potpuno različite od muškaraca u nekim segmentima društva, tako smo različite i u fiziološkim karakteristikama. Svaki trener koji radi u sportu sa djevojkama i djevojčicama mora znati nekoliko osnovnih karakteristika ženskog tijela. Odrasla žena je lakša i niža od odraslog muškarca. Njena tjelesna masa je za 10-15 kg, a tjelesna visina za 8-12 cm manja od mase i visine tijela muškarca. Kosti žene su po strukturi kraće, tanje, lakše i prozirnije, pa samim tim i krhkije (sklonije povredama). Krv žene se razlikuje od krvi muškarca po koncentraciji soli, sadržaju plazme. Potkožno masno tkivo kod žena je veoma dobro razvijeno, što je značajno za uspješnost žena u plivačkom sportu, što kod gimnastike ili atletike to nije prednost.
Većina žena prvi dan menstruacije provodi u krevetu, međutim sportistkinje te dane provode na takmičenju ili treningu. Svjesne su da je mjesečnica prirodna pojava, a ne bolesno stanje. Međutim, kako treninzi postaju sve učestaliji i naporniji mogući su i poremećaji u menstrualnom ciklusu sportistkinja. Stoga, trener treba da bude u stalnom kontaktu sa svojom sportistkinjom. Takmičenja u toku menstrualnog ciklusa su dozvoljena, ali se treba posebna pažnja obratiti na specifične higijenske mjere. Većina plivačica trenira i takmiči se bez poteškoća i kasnije u životu nema porodiljskih poteškoća.
Ženu u sportu, u odnosu na muškarca, karakteriše bolja spretnost, koordinacija pokreta, bolje održavanje ravnoteže, bolji smisao za ritam i veća upornost. Manja mišićna snaga i teže podnošenje hladnoće slabije su joj strane. Najpogodniji sportovi za žene su ritnička gimnastika, plivanje, klizanje, jahanje, tenis, vježbe na spravama i skokovi u atletici. Međutim, žene danas dokazuju da učestvuju u svim disciplinama, pa tako i u borilačkim sportovima, fudbalu, ragbiju…
Sa medicinskog aspekta, trudnoj ženi nije mjesto na sportskim borilištima, iako je poznato da do trećeg mjeseca trudnoće nema većih odstupanja u funkcionalnoj i tjelesnoj sposobnosti. Više puta je zapaženo da majka jednog djeteta ili više djece postiže u sportu vrhunske rezultate.
Moj otac – moj trener
Imala sam sreću ili nesreću, zavisi kako se gleda, da mi otac bude trener, a kasnije i selektor. Analizirajući njegov rad i šta je dovelo do takvih vrhunskih rezultata, nije lako riječima opisati. Mogu reći da je u svom radu prilazio posebno svakoj takmičarki i da je reagovao onako kako je od njega tražila njegova podsvijest. Nije tu bilo neke posebne stručne, pedagoške pripreme, već se radilo od takmičenja do takmičenja, od slučaja do slučaja. Što bi karatisti rekli “polako, meč po meč”. Moram priznati da smo svi često imali i neku “ludu sreću”. Danas smo sve uspješne u svom poslu – doktorice, profesorice na Unverzitetu, ekonomistice, pravnice…, a što je najvažnije majke, zdrave i kvalitetne ličnosti.
Kao kćerka vrhunskog trenera mogu reći da sam prohodala u sali. Okušala sam se i u gimnastici, ali sam odlučila da je karate sport kojim se želim baviti. Sa 14 godina imala sam povredu kičme, da bi se poslije 6 mjeseci netreniranja, sa samo par treninga, okitila zlatnom medaljom na državnom prvenstvu. U takmičarskoj karijeri bilo je i “mladalačkih problema”, ali se sve to rješavalo na način, otac u kući, trener u sali. Naravno, bilo je i slučajeva kada se problem iz kuće prenosio na trening. Otac (trener) je uvijek nastojao, ali i uspjevao da me gleda kao ličnost i sportistu sa svojim prednostima i manama. Nije me izdvajao u odnosu na druge kolege. Mnogo sam puta bila i odstranjena s treninga, nekada ispaštala zbog neke treće osobe. Uz mnogo truda i rada sam osvojila mnoštvo medalja na međunarodnoj sceni. Trinaest puta sam bila prvakinja Bosne i Hercegovine, kao i najperspektivnija sportistkinja Bosne i Hercegovine.
Danas sam ja majka, supruga, trenerica, selektor ženske juniorske reprezentacije BiH. Danas u svojim takmičarima vidim sebe i nastojim uspostaviti odnos kakav je moj otac imao sa svojim takmičarkama. Čini mi se da mi uspjeva. Zajedničkim snagama osvajamo medalje širom evrope.
Na kraju mogu reći da je rad s ženama teži nego s muškarcima, ali ako se ostvari kontinuitet s njima, uspjeh je zagarantovan… ali to je već zanat!
Autorica: Una Selman Žilić
